Frusciante otišao iz Peppersa

Kako zamijeniti zlatne ruke - inače potpuno izbrazdane ožiljcima, posjekotinama, strugotinama i opekotinama - Johna Frusciantea, jednog od trojice najmaštovitijih i najboljih gitarista današnjice, bilo je jedno od najtežih pitanja za Pepperse.

Zamijeniti takvoga gitaristu pothvat je usporediv s idejom da na konopcu bez sigurnosne mreže prijeđete Grand Canyon. Šanse za uspjeh nisu velike, a Peppersi su takvu provaliju već pokušali premostiti kad je Frusciante prvi put napustio bend. Zamijenili su ga Daveom Navarrom iz Jane’s Addictiona. Nakon remek-djela Blood Sugar Sex Magik (1991) uslijedio je One Hot Minute (1995), definitivno najgori album Peppersa. Pokojni Hillel Slovak je s Fleaom zadao punk-funk kurs Peppersa, ali sve najuspješnije albume Peppersi su snimili s Fruscianteom, koji ih je drugi put napustio 2009. godine, zamoren idejom da i dalje svira u jednom od najvećih i najpopularnijih bendova današnjice.

Ako su s Fruscianteom Flea i Smith i mogli biti na autopilotu, ovdje nije bilo opuštanja. Klinghoffer je ekonomičan i funkcionalan-gitarist, očito inspiriran The Edgeom i britanskim post-punkom, pa s white-funkom i Talking Headsima, ali ipak ne uspijeva pokriti sav onaj prostor koji je s lakoćom pokrivao Frusciante. Ta rupa se osjeti, a da bi bila manja, Flea i Smith su morali svirati što više, a Kiedis pjevati što melodioznije.

Peppersi se nisu odrekli funk-rocka kojem su pridružili i post-punk i alter-disco, što je najočitije u Monarchy Of Dance, Factory Of Faith, Look Around i The Adventures Of Rain Dance Maggie. Happiness Loves Company i djelimično Even You Brutus?, obje s klavirom, idu neočekivanim tragom pop-hitova Madnessa ili Blura.

Femi Kuti kao predgrupa
Did I Let You Know, u kojoj je Flea uletio kao jazz trubač, Ethiopia i zaključna Dance Dance Dance - uslovno rečeno - inspirisane su afro-beatom i one su ključ za dešifriranje zašto su Peppersi za evropsku turneju odabrali Femija Kutija i njegovu trupu da im budu predgrupa. Brendan’s Death Song, opet, gotovo je folk-rock balada o nedavno preminulom Brendanu Mullenu koji je prvi dao šansu Peppersima da nastupe u jakom klubu, a na rubu balada su i prilično lijepe Police Station (najuspješnija pjesma na albumu) i Meet Me At The Corner. Ima u pjesmama iz posljednje trećine i nešto od "popičnosti" Beatlesa, iako Flea ističe da je uoči ulaska u studio bio zakačen na Exile On Main St i Tattoo You Stonesa. Sve u svemu, nije pogrešno reći kako je posrijedi posve drugačiji, pa i moderniji album od Stadium Arcadium, ali ne obavezno i bolji. I’m With You kao da je razlomljen na dva dijela, možda zato što je sniman u dva različita studija, iako se čini da tom utisku više pridonosi ideja Peppersa da se uz Rubinovu pomoć iskušaju u dva-tri muzička žanra s kojima prije nisu koketirali. S jedne strane jammaju više nego na prethodna tri albuma. S druge strane, odlučili su ubaciti klavir i posve zaigrati na kartu pop-benda.

Klinghoffer se izvukao i nije naškodio bendu
Kako je bilo Klinghofferu popuniti Fruscianteovo mjesto teško je i zamisliti. Iako je već svirao s bendom, vjerovatno ga je nakon prvobitnog oduševljenja obuzeo strah. I brojni fanovi ali i osporavatelji znali su u koga će uprijeti prstom ako povratnički album ispadne loš. Srećom nije, pa se Klinghoffer može opustiti. Najveće pohvale da se Peppersi nisu okliznuli kao s Navarrom idu na račun Fleaa i Smitha, koji su se na jednostrukom I’m With You nasvirali više nego na dvostrukom Stadium Arcadium. Klinghoffer je ispao neutralan. Nije naškodio poput Navarra, ali nije ni pokrio sve ono što je pokrivao Frusciante.