Društvo kroz modu

by Tamsin Blanchard

Trenutno se nalazim na putu iz Pariza, nako par dana revija. U posljednjih 48 sati vidio sam kolekcije zbog kojih želim ići u kupovinu. Također sam vidio kolekcije koje su me navele na razmišljanje, i one od kojih mi je krv došla do tačke vrenja. Ali, napuštam Pariz osjećajući se prilično zadovoljno da su svijet mode i politike, i mogućnosti da izraziš stav svojom odjećom, jači nego ikad. Jednostavno sve je do nas, biti uključeni u problematiku ili biti blagoslovljeno neuki.

Za Viktor & Rolfa-a , sporni problem je predstavljen crno na bijelo. Njihova slogan-odjeća je urlala “NE!”, empatično poput tinejdžera. “Čemu trebamo reći ne?” pitala je urednica pored mene. Pa, činilo se da možemo birati, ali Viktor & Rolf su izgleda govorili ne brzoj modi, iako su njihovi šavovi bili nabrzinu zaheftani (zlatnim spajalicama, ni manje ni više) umjesto strpljivo zašiveni. Sada se prisjećam nedavne kolaboracije izmedju V&R i high street lanca , H&M, za što se nisu previše brinuli tada, ali u pravu su da naglase ovo pitanje. Brzina kojom se moda (odjeća) proizvodi i tempo kojim je mi bacamo je prosto neodrživ i neodgovoran-pridonoseći zagađivanju planete, eksploataciji radnika u zemljama trećeg svijeta, i hranjenju naše žudnje da konzumiramo, konzumiramo i konzumiramo.



Za Viviennne Weswood, možda je prekasno reći ne. Nakon objavljivana svog manifesta, (koliko dugo prije nego osnuje političku partiju? Jedva čekam) njena kolekcija se zvala “Chaos Point” (Tačka Haosa). “Naučnici su nas upozorili da je ekološka kriza dostigla ključnu tačku i da je destrukcija nepovratna,” piše u svojim bilješkama za reviju. “Drugi vjeruju da je odgovor ljudskih bića na krizu jedan faktor koji nas može spasiti-računajući da će dovoljno ljudi odgovoriti na ovaj hitni slučaj, i da to zahtjeva novo razmišljanje (moj manifesto preporučuje prakticiranje promjene našeg načina razmišljanja-treba nam nova etika)”. Koristila je naivne i primitivne crteže osmogodišnje djece iz jednog razreda kako bi izrazila svoju teoriju haosa. Kada je davala zadatak djeci, dala im je i ovaj savjet: “Pogledajte riječ ekologija u rječniku…dobar management zemlje. Sada znate nešto više nego što ste znali prije minutu-to je život.” Bar ima nade za buduće generacije.

Još jedna modna kuća koja uvijek istražuje nove načine je Issey Miyake. U jednom uzbudljivom trenutku, dok sam čitao Miyake vijesti čekajući da revija počne, pomislio sam da je Dai Fujiwara našao rješenje za problem odlaganja pelena u svijetu. On eksperimentiše sa idejom odjeće koja se baca poslije upotrebe-ultimativna stvar u konceptu brze odjeće, nešto što V & R nikada ne bi dopustili. Ali Fujiwara vjeruje da postoji potreba za odjećom koja će se moći bacati-naravno, sa što manjim uticajem na planetu-nakon jedne upotrebe. Njegove biorazgradive haljine su zanimljiva ideja, ali nisam siguran da li je ovo način da se ide naprijed. Sigurno, ne želimo podstaći društvo da baca još više stvari nego što to sada čine. Ali, ako bi mogao pretvoriti pelene koje se bacaju u haljine, to bi već bilo nešto.

I za kraj, ako smijem, nešto što me izludilo. Revija od koje mi je krv prokipila je bila Jean Paul Gaultier. Osjetio sam sramotu dok sam tako pasivno sjedio, gledajući oderanu zebru zašivenu na leđa kaputa, krokodilsku glavu nošenu kao kapuljaču, njegov nekada moćni rep koji se sada patetično vuče pozadi, i naizgled beskonačnu paradu egzotičnih koža i krzna koje su uslijedile. Zašto gledamo nazad u Kameno doba i najprimitivnije oblike odjeće poznate čovjeku? Poslije revije, niko ne izgleda zabrinut. Ali to je ono što moć mode kao političkog alata čini subverzivno i suptilno. Medij je poruka, ali češće, poruka je studiozno ignorisana. Na kraju, to je ipak samo odjeća.



Gasha, radiosarajevo.ba