Digitalizirana arhiva The Paris Review

Svako koga zanimaju odlični, temeljito pripremljeni i razotkrivajući intervjui sa najslavnijim piscima posljednjih šezdesetak godina ovih dana se ima razloga radovati jer je poznati književni časopis The Paris Review digitalizirao svoju arhivu razgovora sa autorima i postavio je na uvid vjetskoj online javnosti na svom webu.

Riječi su oruđe, ali i oružje svakoga pisca, ali kao što ih on koristi da bi stvarao, tako ih i drugi koriste da bi preispitali njega. Zato su intervjui, barem oni najbolje vrste, dvoboji riječima, a kada se s druge strane novinarskog mikrofona nađe pisac, svašta se može dogoditi. Za razliku od političara, koji se itekako mogu nositi sa radoznalošću medija, ili zvijezda estrade, koje mogu satima pričati o sebi, a da ništa ne kažu, od pisca se u intervjuu, opravdano ili ne, očekuje da zna o čemu priča. Naravno, od novinara se očekuje da zna šta pita, a i mnogi novinari i mnogi pisci sigurno su imali iskustava da to baš i nije slučaj. Ipak, kada je novinar pripremljen, onda je intervju sa piscem igra miša i mačke, u kojoj se uloge znaju mijenjati, te su obje strane u opasnosti biti pojedene.

Ovaj dobrodošli potez odluka je novog urednika Lorina Steina, pa se sada može uživati u intervjuima s impresivnom ekipom živih ili preminulih književnih klasika, od 1953. godine, kada je The Paris Review osnovan, pa sve do danas. Skoro svi razgovori su vođeni uživo, a među onima koji su intervjuirani nalaze se, da spomenemo samo neke, Borges, Nabokov, Hemingway, T. S. Eliot, Ezra Pound, Graham Greene, Capote, Calvino, Ionesco, Huxley, Vargas Llosa, Marguerite Yourcenar, Harold Pinter i mnogi drugi. Književnih nobelovaca je tu na pretek, kao i drugih autora koji su obilježili svoju epohu ili je i dalje obilježavaju.

Riječ je o štivu koje izaziva ovisnost, pa se nemojte začuditi ako provedete dane iščitavajući sve te intervjue u kojima majstori književnog zanata govore o procesu pisanja, (ne)važnosti inspiracije, svojem djetinjstvu, raznolikim uticajima i, naravno, kolegama iz literarnog svijeta.

U razgovorima za The Paris Review pokrivene su skoro sve ključne teme, ali se spominju i usputne zgode i avanture, a i nemilosrdno se trača. Tako Nabokov bez dlake na jeziku opisuje Pounda kao "totalnog lažnjaka" i objašnjava zašto mu je Don Quijote nepodnošljiv, Gore Vidal vrlo duhovito vrijeđa manje-više svakog pisca kojeg spomene, dok Jack Kerouac priča besmislice jer je, vjerovatno, drogiran. S druge strane, Hunter S. Thompson je definitivno bio drogiran tokom intervjua, no to ga inspirira na genijalne tirade o svemu i svačemu, pa i o tome da Biblija nije mogla nastati bez halucinogena.

Izbor intervjuiranih autora nije snobovski, pa se tako mogu pročitati i razgovori sa majstorima krimića, Jamesom M. Cainom i Jamesom Ellroyem, čije je hvalisanje (on je "američki Dostojevski") beskrajno zabavno. Ništa manje zabavno nije i Borgesovo priznanje da obožava vesterne i mjuzikl Priča sa zapadne strane, dok njegova tajnica svako malo prekida intervju jer ga ispred ureda čeka stanoviti gospodin Campbell.

S druge strane, neki su autori razočaravajuće dosadnjikavi ili nepodnošljivo pretenciozni (primjerice Haruki Murakami), bez obzira na to što im djela uopće nisu takva. Neki su otvoreno uvredljivi prema novinaru koji ih intervjuira, poput Hemingwaya ("Kada nekoga pitate stara, umorna pitanja, dobit ćete stare, umorne odgovore") i V. S. Naipaula, kojem bi i čitatelj najradije opalio šamar, ako se već novinar suzdržao. Louis-Ferdinad Celine otkriva zašto mrzi svoju majku, a Martin Amis zašto mrzi svoje fanove. Još vrijedi dodati i da intervjui pokazuju promjene književnog ukusa (i kanona) tokom desetljeća, pa danas izgleda perverzno da jedan opravdano zaboravljeni srednjostrujaš poput Irvina Shawa bude čak dva puta intervjuiran.

Prepričavati sve te intervjue nemoguć je zadatak, a kada je riječ o njihovom čitanju, treba upozoriti da izazivaju instantnu ovisnost, pa se nemojte čuditi ako provedete čitavu sedmicu istražujući arhivu The Paris Reviewa.