Amir Misirlić: Kupi mi kupine (ODLOMAK)

Odlomak iz romana prvijenca Amira Misrlića 'Kupi mi kupine' u izdanju izdavačke kuće Šahinpašić. Opširnije o romanu pročitajte ovdje

„...I kao što to obično biva ja sam dobro sakrio ono što se dešavalo  u meni, a ona nije naslućivala ili se vrlo uspješno pretvarala da ne naslućuje. A kada sam ubrzo i zvanično unaprijeđen u čin najboljeg prijatelja svaki neodmjeren izliv osjećanja sa moje strane se mogao smatrati, u najmanju ruku, nečasnim. A tada čast doživljavamo na jedan totalno naivan i predivan način kao obavezu da poštedimo ljude do kojih nam je stalo svojih sebičnih malih želja.

Reći ću vam nešto o djevojačkim najboljim prijateljima. Nema ni časnijeg zaduženja ni besmislenijeg posla. Najbolji prijatelji im dođu nešto kao emotivni sparing partneri. Dođu kao lutke na kojima oštre kandže. Kao taoci iz neprijateljskih redova  uz pomoć kojih otkrivaju tajne one druge strane. I nikada muškarac više nije vjeran kao u tim trenucima.

A one su tako gracizno okrutne. Pričaju o dečkima, o svojim simpatijama, koriste te kao pismonošu, jataka, zavjerenika. I ne shvataju zašto ti ne uzvraćaš istom mjerom. Zašto te ne zanimaju njihove prijateljice u čije te naručje neprekidno guraju. U toj drevnoj koreografiji ja sam ,sa Selmom,  izumio još par novih koraka koji su mi pomogli da preživim.
Trebalo je nekako opravdati to što nemam djevojku. Činjenica da sam se tu tek doselio omogućila mi je da izmislim djevojku koja je tužna i sama ostala u Sarajevu i koja me čeka da se vratim. Mislim da je Selma nekako naslutila svu dubinu te laži, ali nikad ničim nije stavila do znanja kako sumnja u moju veliku ljubav. A ja sam sam sebe uvjeravao kako rastem u njenim očima kao muškarac koji drži do vjernosti. Malo jave ,a previše sna i to u pogubnim količinama.

Čuvao sam se bilo kakvih postupaka koji bi me mogli osumnjičiti za izvanprijateljsku aktivnost. Kada smo prvi put išli u kino gledali smo, te iste zime, «Valter brani Sarajevo». Ne d'o Bog da sam sjedio uz nju u mraku dok se pred nama odvija neka romantična priča slična našoj. Čak sam sam prije pogledao film. Naučio napamet većinu replika i trudio se da je impresioniram izgovarajući ih prije glumaca na platnu. Vjerovatno sam samo uspio da je iznerviram. Siguran put da nekog ne impresionirate jeste da se trudite da to učinite. Tada to nisam znao, ali sam nekako osjećao da sve radim krivo. I ma koliko to htio nisam se mogao zaustaviti u tom sve bržem slalomu iz greške u grešku.

Tih godina smo odgledali kompletan opus «Malog zmaja», gutali svaki horor koji bi se pojavio u kinu, i naprosto radio sam sve da ona u onom klincu ,kakav sam tada bio, ne nazre ni nagovještaj muškarca.
I prošla mi tako i dvanaesta i trinaesta i došla četrnaesta i mogao sam u svako doba dana i noći nabrojati njene ljubavi. Morao sam svaku odbolovati zajedno sa njom samo što nije znala da ih ja bolujem dvostruko. A kada nisam bio sa njom bio sam sa muzikom. U to doba bio sam od onih klinaca kojima je gramofon najvažniji dio namještaja i koji su svoju vrijednost u raji potvrđivali poznavanjem (i još češće posjedovanjem) novih ploča. Rasteretio sam rodbinu razmišljanja o mojim poklonima. Svaki rođendan, svaka Nova godina ili svaka knjižica ispunjena peticama za sobom su povlačili  i novu ploču. Znalo se. Uža familija albume, dalja rodbina singlove.

Tih dana, s kraja ljeta 1974. godine, sa fakulteta je došla Seka. Znajući za moju opsesiju donijela mi je singl grupe skroz glupog naziva. Ko je još čuo da se grupa zove «Bijelo dugme». Ništa nisam znao o njima, ali mi se dopala ta, pomalo primitivna, energija i taj isforsirani seljakluk pjesme sa A strane. Uhvatio sam sebe kako pjevušim da sam pekar mala moja/ne znam bi l' me htjela/kad bi noću bila sama/zemičke bi jela. Ali ni izbliza tako često kao pjesmu sa B strane. Tamo sam naišao na «Selmu». Hej, neko je opjevao. Selmu. Moju Selmu.

Nakon što sam prvi put čuo priču o njoj koja putuje na fakultet nisam je uspjevao izbiti iz glave. Dva dana intenzivnog polijeganja po gitari i bio sam spreman. Bilo je sad ili nikad. Predvečerje u kasno ljeto u Bosni je uvijek nekako posebno. Još je sve toplo, zrelo, nabubrilo, ali nedostaje tu onog obećanja da će biti bolje. Naprosto osjećaš da bolje ne može i da će ta ljepota, uskoro, početi dio po dio da se isključuje.

Sjedimo na našem zidiću u parku. Ne više dva klinca, a još beskrajno daleko od odraslih. Pomalo se zaokružili. I ona i ja. Ona na svim pravim mjestima, a ja na svim nepotrebnim mjestima.

Naslonio sam gitaru na koljeno, duboko uzdahnu i rekao:
-    Ovo slušaj pažljivo
Imao sam nakon toga nastupa i nastupa. Pred poznatim i nepoznatim. Pred dvadeset i pred dvadeset hiljada ljudi, ali nikad ni prije ni poslije toga nisam osjetio takvu tremu. Počeo sam jako tiho, ali meni se učinilo i preglasano kada me uplašio odjek vlastitog glasa koji pjeva ono što ne bi smio. Selmaaaa, putujeeee na faaakulteeet... Daleko je ona bila od fakulteta, ali sujeta je čudna stvar. Čim je čula svoje ime povjerovala je da je pjesma njoj napisana. A ako joj je ja pjevam sabrala je dva i dva. Samo što dva  i dva nisu baš uvijek četiri.

-    Jesi li to ti napisao ?
Na trenutak, ali samo na trenutak me zbunila. Pa kako ne zna da je to «Dugme». A onda mi je do svijesti doprlo da nije mogla čuti tu pjesmu. Svaka ploča se bar mjesec dana vrtila na mom gramofonu prije nego bi je drugi zamijetili. A ova je izašla prije par dana. Eto konačno prilike da profitiram od svoje opsjednutosti muzikom. U trenutku sam se odlučio na laž. Laž koja će zvučati uvjerljivo.

-    Pa zapravo nije baš posve moja. Ja sam imao tu ideju, ime, priču i osnovnu melodiju. Kad sam bio prošli put u Sarajevu zatekao sam se na nekom derneku gdje je bio taj momak. Taj Goran Bregović. Malo sam zasvirao i njemu se dopalo.

Zaprepastilo me kako laž lako i prirodno slijedi svoju logiku. Znao sam da radi uvjerljivosti moram malo spustiti loptu.

-    Ni on mi nije vjerovao da sam ja to napisao. Na kraju me ipak pitao može li to malo izmjeniti i snimiti. I objasnio mi da zbog prodaje ne treba govoriti da je četrnaestogodišnjak napisao. Ali meni je bilo stalo samo da je neko otpjeva. Uskoro će sigurno izaći i ploča.

To je bio krunski dokaz. Ako ploča još nije izašla (a ona nije znala da jeste) kako bih ja mogao znati pjesmu osim ako sam je sam napisao. I pogledala me. Onako kao da me prvi put vidi. Kao da u meni vidi nešto za šta nije ni slutila da se tamo nalazi. Pa šta ako toga zapravo nije ni bilo. Ona je vjerovala da ima i to je jedino bilo važno. Bio je to moj prvi plagijat. Kasnije sam i lagao i varao i krao pjesme. I kad malo bolje razmislim samo je taj prvi put bio vrijedan svega toga.

-    Odsviraj mi to ponovo.
Nije dodala ništa u stilu ali pazi ovaj put snimamo, mislim da imamo hit. Ne, naprosto je još jednom htjela da odvaga svaku riječ i procijeni koliko je ima u njoj. I to je bio trenutak u kojem sam znao da ću se baviti ovim poslom. Dok sam njoj ponavljao da se ne naginje ja sam se već nepovratno nagnuo preko ruba tog magičnog zdenca želja poznatog u narodu kao rock'n'roll.
-    E, baš hoću!
-    Šta hoćeš?
-    Hoću da se nagnem
I nagnula se. Ali ne kroz prozor nego prema meni. Lagani dodir usana na obrazu. I krene vatra uz mene, a plamenovi ližu korijen kose. Mislim da se tada neko stvarno mogao opržiti na moje lice. Ona je prešla tu granicu. Ja bih izdržao do kraja. Ali sad kad je ona već prešla odakle joj pravo da mene i dalje drži sa druge strane. Eto, šta učini jedna sitna laž. Koliko puta sam kasnije čuo samo budi to što jesi. Pustite vi te priče. Nekada to što jesi naprosto nije dovoljno dobro. Fazon je prokljuviti kakav ona želi da budeš. I što se više približiš tom njenom idealu veće su ti šanse da je dobiješ.
Pazi, dobiješ. Nisam rekao i zadržiš. Jedini problem sa takvim načinom je što folirati možeš samo privremeno i samo povremeno. Kad te jednom provali najbolje ti je da ideš dalje. Nikada ti više ništa neće vjerovati. Žena kao najveću izdaju doživi kada si joj jednom pokazao da bajka ne mora biti bajka pa joj onda dokažeš da je bajka, ipak, samo bajka.
Naravno da ja ništa od toga tada nisam znao. I ovu malu pobjedu sam izvojevao posve instinktivno. A onda sam počeo razmišljati šta dalje. Najprirodnije bi bilo da i ja nju poljubim. Ali poljubac u obraz mi se činio tako dječijim. Osjećao sam se moćno. Osjećao sam se na krovu svijeta. I osjećao sam da imam prirodno pravo da preskočim nekoliko poglavlja iz nenapisanog priručnika o zavođenju.

Trenutak u kojem su mi njene usne bile ponuđene nepovratno je prošao. Još nisam naučio one sitne  muške trikove kako je nagnati da se okrene ka tebi. A nisam bio siguran ni da se znam ljubiti. Za nas klince od svojih četrnaest godina ljubljenje je više bilo sportska disciplina nego emotivni trenutak. Nešto što je zahtjevalo pripreme maltene kao za skok sa motkom prije nego se odvažiš istrčati na stadion.

Ponudila mi je rame na zicer. Zagledana negdje u noć bila je već na pola puta do mene. Šta je bilo jednostavnije nego prebaciti joj ruku preko ramena i ostati tako u neprocjenjivom momentu. Ali kako to objasniti dječaku koji se naslušao lovačkih priča o erotskim podvizima sexualnih džinova iz razreda. Hajde, slobodno se smijte, ali tada sam vjerovao kako sam ja jedan od rijetkih koji su zaglavili u dječijem svijetu, dok ostali odavno uživaju  u čarima tjelesne ljubavi.

I nakon nanosekunde u kojoj sam zadržao ruku na njenom ramenu već sljedeće sam ruku spustio trapavo i drvenasto tamo gdje će joj jednom biti grudi.

Da je vrisnula, da je odskočila, da mi je opalila šamar bilo bi mi lakše. A ovako samo me je nekako tužno pogledala, maknula mi ruku puno sporije nego sam očekivao i bez riječi krenula u mrak. Nakon nekoliko koraka se okrenula. Pogledala me je kao da sam neki nerješivi dio jednačine, kao da se nešto ipak ne uklapa u sliku i ostavila mi neku vrstu čamca za spašavanje kada je rekla:

-    Pjesma je, bez obzira na sve, prelijepa. Je li stvarno meni napisana?
Vidiš ti koje sam ja sreće. Jedino što je iz svega ostalo vrijedno jeste ono što nije ni bilo moje. I ko bi se onda odrekao toga.
-    A koliko ja Selmi poznajem?

Uzvratio sam protupitanjem jer nisam htio baš do kraja da lažem. Tehnički nisam ništa ni slagao samo sam joj malo pomogao da povjeruje u ono što je htjela vjerovati. Naravno da to nije mogla zadržati za sebe. U povjerenju je rekla najboljoj prijateljici, ali da nikom, baš nikom...I nije ona nikom osim momku kojeg je htjela impresionirati i možda još ponekom. A onda si jednako bezuspješno mogao da se pokušaš suprotstaviti šumskom požaru.
Priče su počele poprimati fantastične razmjere. Za mnoge sam postao skoro pa član benda. I kada se pročulo da tamo negdje početkom jeseni sviraju u Bugojnu svi su očekivali da ih upoznam sa «Dugmićima». Jer oni, zaboga, i dolaze zbog mene. I umjesto da pokušam to malo ublažiti i razblažiti, polako ih pripremati na istinu ja sam srljao sve dublje u laž. I što sam bezočnije lagao to su mi više vjerovali. Kasnije će mi to saznanje jako dobro doći. Izreknete li malu laž ljudi će biti poprilično sumnjičavi. Odvažite li se na onu krupnu, izvalite li kapitalca od laži niko vas neće provjeravati. Nije se jednom desilo da mi se moja rođena laž nekim zaobilaznim putevima vrati. Zaokružena, ispolirana i da meni samom zazvuči kao neupitna istina.
Selmu sam počeo sve rjeđe viđati. Ne mogu da kažem da me baš izbjegavala, ali je sigurno da je zdušno pomagala sudbini da se ne sretnemo. Iz današnje perspektive teško da joj to mogu zamjeriti. Ali tada sam bio povrijeđen kako samo četrnaestogodišnjak zna biti. I u rijetkim trenutcima kada bismo se sreli bio sam rijetko viđen primjerak kretena.

Malo sam se ipak zabrinuo kada se koncert primakao. Kako objasniti svima da me ti momci ni ne poznaju. Čak sam i kartu za koncert krišom kupio. Preko sestre. Kako bih inače objasnio društvu da kao autor najvećeg hita nemam povlašten status da dobijem pozivnicu. Jedno vrijeme sam izmaštao sve moguće katastrofe koje su im se mogle desiti i spriječiti ih da dodju. Od avionske nesreće (a nisu se vozili avionima) do najobičnije gripe. Onda kad sam  primjetio da sudbina ne namjerava da mi pomogne počeo sam tražiti izlaz u nekoj teškoj i dugotrajnoj bolesti koja bi mene prikovala za krevet i nagnala sve da zaborave na sitnice kao što su ukradene pjesme.

Sudbina se ipak pokazala blagonaklonijom nego što sam ja u prvi mah htio da povjerujem. Svega nekoliko dana pred dolazak «Bijelog dugmeta» u našu čaršiju majka je najavila novu selidbu. Vraćamo se u Sarajevo. Istini za volju to se trebalo desiti za par mjeseci, ali sam je ipak ubijedio da mene pošalje ranije i smjesti kod rođaka. Ispostavilo se da je ključni argument koji sam potegao bila moja strepnja od završnog razreda i da je bolje da ranije startujem sa uklapanjem jer su sarajevske škole zahtjevnije. Čak sam zaradio i iznenađen i pun divljenja majčin pogled koji nije uspjela sakriti fascinirana mojom zrelošću.

U društvu sam naravno ispričao drugu priču. Da idem jer me disko kuća želi angažovati kao ghost writera. To je zvučalo dovoljno tajanstveno da niko pojma nema šta znači i da im ne može djelovati kao nešto što sam izmislio. A onda sam im objasnio da će to značiti da ću anonimno pisati pjesme za druge. Čak sam išao tako daleko da smo dogovorili tajni sistem kodiranih riječi koje ću, kao, ubacivati u pjesme i po tome će samo oni znati da su moje. Najveći broj njih nikad više nisam sreo i nisam došao u priliku da saznam kolike su noći proveli besane «dešifrujući» aktuelne hitove i u koliko su takvih hitova pronašli moje «tajne poruke».

A Selma? Selma mi je poslala jedno kratko pismo u kojem mi je opisala koncert na kojem nisam bio. I napisala je da joj je žao što nisam bio jer nije uspjela da dođe do benda i otkrije im da je ona ta Selma o kojoj pjevaju. Negdje krajem februara 1976. godine po prvi put sam ja, u živo, gledao «Bijelo dugme». I na sceni im se u jednom trenutku pridružila neka sredovječna gospođa. Kada je Bebek otkrio da je to Selma Borić kojoj je pjesnik Vlado Dijak napisao pjesmu «Skenderija» se prolomila od oduševljenja. Samo je meni bilo muka. Sve do tog trenutka sam mogao vjerovati da ta pjesma pripada svim Selmama, pa i mojoj. Tog trenutka sam je po drugi put izgubio.

Pitate se zašto je nikad više nisam potražio. Jesam. Nekih 16 godina nakon mog odlaska vratio sam se u Bugojno. Nadao sam se da me se više niko ne sjeća i da me se ona sjeća. Pitao sam rođake za nju. Sramota me priznati, ali htio sam čuti da je nesrećna. Da ima muža pijanca koji je tuče i zapostavlja i nju i djecu. Da  prodaje drangulije na pijaci da bi preživjela. I upravo to su mi rekli. Doslovno to. Ali više nije bilo bitno. Više nije bilo bitno.
Ona više nije imala veze sa tom djevojkom koja je bila moja prva ljubav. Ako je ikada i bila. Jer to je nešto gdje sam najbliže prišao prvoj ljubavi. I nije kasnije bilo po onoj biram žene što liče na tebe. Birao sam žene koje apsolutno ne liče na nju. Da ne dozvolim sebi da joj ne priđem ni korak bliže. Pa ni posredno. Bar je tako bilo u početku. Kasnije sam prestao da biram. A kad prestanete da birate ni vas više niko ne bira. Uzimate i uzimaju vas.

I sad kad me neko upita da li se sjećam prve ljubavi, šta pametno mogu reći?...“