Alfred Hičkok i grozote koncentracijskih logora

Majstor horora, Alfred Hitchcock, radio je na dokumentarnom filmu o oslobađanju nacističkih logora. To djelo nikada nije završeno, a fragmenti su prikazani 1984. godine. Sada britanski muzej radi na upotpunjavanju filma. 

Hitchcock nije bio izuzetak. Kada su se saveznici posljednjih godina Drugog svjetskog rata spremali za konačnu invaziju na Njemačku, nestrpljivi su bili i mnogi režiseri. Znali su da ih u onome što će ostati od Hitlerove Njemačke čeka hrpa materijala za buduće filmove. Uz to, oni su snimali propagandne spotove i kratke preglede koji su prikazivani vojnicima na frontu ili prije filmova u običnim bioskopima. Među tim rediteljima bilo je velikih imena poput Billyja Wildera, Williama Wylera i Franka Capre. Među najtraženijima bio je Alfred Hitchcock, tada već hollywoodska zvijezda. Po nalogu britanskog Ministarstva informisanja je 1944. snimio dva polusatna filma namijenjena francuskoj publici. Cilj je bio jačanje volje i otpora njemačkom okupatoru.

Ali to nije bilo sve. Na poziv svog prijatelja, producenta Sidneya Bernsteina, Hitchcock je trebalo da snimi dokumentarni film o oslobađanju zatvorenika iz nacističkih koncentracionih logora. Radni naziv bio je „F3080“, a zapravo se radilo o svojevrsnom nastavku filma o oslobađanju iz logora Bergen-Belzen. Do danas se stručnjaci za film i istoričari spore koliko je daleko slavni Hičkok stigao sa radom na tom filmu. Djelo je jedno vrijeme bilo zapečaćeno jer, s obzirom na nove odnose SAD i Njemačke nakon rata, nije baš bilo poželjno podsjećati na nacistička nedjela. Dokazano je, međutim, da je režiser pregledao snimke i davao prve instrukcije za montažu. Zbog toga taj kratki film važi kao missing Hitchcock – ta konstrukcija se obično odnosi na izgubljene umjetnine velikih slikara ili vajara. Sada bi Hitchcockov rad trebalo da bude restauriran i prikazan publici, piše Dw.de.

Slike grozote i nade

O čemu se radi tačno u filmu koji je kasnije dobio i pravi naslov: Memory of the Camps (Sjećanje na logore)? Poznata je želja Amerikanaca i Britanaca sa kraja rata da dokumentuju zlodjela nacista i da logore prikažu bez uljepšavanja, u čitavom svom užasu. Zato su obje armije, kao uostalom i Sovjeti, u oslobođene logore slali ekipe sa kamerama. 

Tako su ekipe Crvene armije snimile već djelimično uništeni logor Majdanek, kao i Aušvic. Međutim, prvi logor u kojemu nacisti nisu uspjeli da unište dokaze svojih nečovječnosti bio je Bergen-Belzen. Snimanje logora je koordinirao upravo Sidni Bernštajn, u to vrijeme zadužen za film u odjeljenju za psihološki rat britanske vojske. „Kamermani treba da snimaju sve što ilustruje vezu njemačke industrije sa koncentracionim logorima – logotipe na gasnim komorama ili pećima za spaljivanje leševa, prepisku sa isporučiocima i slično“, stoji u uputama koje je napisao Bernstein.

Rad na nastavku filma najprije je odbio Billy Wilder, poslije čega se Bernstein obratio Hitchcocku. Sa njim nikada nije sklopljen pisani ugovor, ali je bilo više svjedoka koji su potvrdili da je legendarni reditelj radio na filmu. Tako je montažer filma Peter Taner 1983. opisao da je Hitchcock marljivo radio na filmu, vodeći računa prije svega o vjerodostojnosti. Insistirao je da dokumentarne scene budu jasno odvojene od kasnije dosnimljenih. Slično tvrdi i istoričar filma Christoph Terhechte koji je 1999. u knjizi o Hitchcocku napisao: „On je brižljivo vodio računa da koristi samo materijal koji sigurno nije insceniran.“ Tobey Hegit iz londonskog Ratnog muzeja sada je zadužen za restauraciju i ponovno objavljivanje filma. Kaže da je pun „snažnih i dirljivih“ slika, da prikazuje grozote, ali i scene nade. Na Hitchcockov način, naravno – recimo kada se jedan logoraš poslije oslobađanja prvi put tušira, nakon godina zatočeništva u prljavštini. Tu su i napori oslobodilaca da spriječe širenje tifusa i drugih bolesti kod oslobođenih logoraša.

Šokirani Hičkok

Postprodukcija pod Hitchcockovom dirigentskom palicom, međutim, nije dovedena do kraja. Mnogi snimci su iskorišteni za kraće nedjeljne preglede i propagandne spotove. Amerikanci su se povukli iz projekta „F3080“. Kako piše Terhechte, „predstojala je teška zima“ i procijenjeno je da se treba boriti protiv „haosa i pada morala“ umjesto „suočavati Nijemce sa njihovom krivicom“. Vjerovalo se da tako ekspresan sudar sa nacističkim zločinima nije dobar za obnovu Njemačke.

Nema sumnje da bi većina njemačkih građana bila šokirana – uostalom, snimci su potresli i samog Hitchcocka. Britanski list Independent 1945. piše da šokirani Hitchcock danima nije dolazio u studio. Snimke je ponovo pronašao jedan američki istraživač, a fragmenti su prikazani na Berlinalu još 1984. godine. U Ratnom muzeju vjeruju da će kompletnu verziju završiti krajem ove ili početkom sljedeće godine, nakon čega će film biti prikazan najširoj publici – na britanskoj televiziji i raznim festivalima.