Vedrana Rudan iskreno o borbi s bolešću: "Kako će izgledati život u kući kad me ne bude?"

Vedrana Rudan, književnica poznata po svojoj bespoštednoj iskrenosti, i dalje bez zadrške piše o temama koje mnogi izbjegavaju.

Na svom blogu Djevojka u zagrljaju metastaza, Rudan otvoreno dijeli iskustva iz borbe s karcinomom žučnih kanalića, pokazujući ranjivost, humor, ali i brutalnu istinu s kojom se svakodnevno suočava.

U svom najnovijem tekstu Umiranje na rate, Rudan govori o realnosti bolesti, reakcijama najbližih i licemjernom optimizmu kojim se često prikriva strah od gubitka. Njen tekst nije lako čitati – jer nas podsjeća na krhkost života, ali i na to koliko nam je teško prihvatiti neizbježno – smrt onih koje volimo.

Trending

Sarajevo "prodisalo", vjetar rastjerao smog: Pogledajte očaravajuće prizore decembarske noći

U nastavku prenosimo autorski tekst Vedrane Rudan u cijelosti.

"Je*ote, koji davež. Kemo, imuno, zračenja, bolnica, bolnica, bolnica... Pa dođeš doma. Mačke grickaju keksiće, cvijeće cvate oko kuće, muž u fotelji, na ekranu se neki kreteni bore za neko prvo mjesto.

Zove me prijateljica i plače. Čekam da se smiri. "Ovo ti nisam nikad rekla, nezamisliv mi je život bez tebe." Šutim jer nije pristojno stalno ponavljati, želim umrijeti, želim umrijeti, a ljudi oko tebe ti prodaju foru kako je sve u mojim rukama samo treba thinkati pink…

18.05.25. 12:11

Sada je regionalna zvijezda, a nastupao je i na Eurosongu: Prepoznajete li pjevača sa fotografije?

Moj muž skače sa stolice, "naši" će ipak biti prvaci... Kako će izgledati život u kući kad me ne bude?

Što će se promijeniti? Mome će mužu sisati komad, zdravi komad, peći palačinke, sve će naše zajedničke fotke ležati u konobi... Smijem se glasno. "Konačno", govori muž, "vidiš da kemo ima smisla, bolje si, ozdravit ćeš…". "Da", govorim, "osjećam se bolje" i gledam veselo u muža koji ne zna što ga čeka.

A moja djeca? Zovu me, posjećuju, spremaju mi posebne ručkove, a ja glumim entuzijazam pred jednim djetetom koje kuži da glumim. Drugome kukam. Žao mi je ljudi koji me ne puštaju da odem, a onda mi pada na pamet kako bih se ja osjećala na njihovom mjestu. Ubila bih Boga u njima ako bi klonuli. Zadavila bih muža kad bi mi rekao, kad ja umrem na kauču će sjediti zdravi gospodin i ubacivati ti jagode u usta...

"Je*ale te jagode", vrisnula bih histerično, "bori se za život, ne planiraj moju budućnost." Zato mu nisam spomenula onu sisatu kuharicu. Prijateljica me opet zove: "Zamisli, nije zaboravio na godišnjicu, uplatio nam je ljetovanje na Korčuli.." A onda me zabrinuto pita: "Kako si?" Osjeća se krivom.

Htjela bih mojim dragima normalnim glasom reći, ne bojim se, spremna sam, opustite se i vi. Zašto moram cvrkutati, želim živjeti, želim živjeti, želim živjeti... Kad ćemo svi mi shvatiti da se smrt dešava i onima koje volimo?"