Na današnji dan rođen je Toma Zdravković

Toma Zdravković rođen je u Aleksincu, ali se ubrzo, poslije rođenja, saroditeljima preselio u Pečenjevce, u blizini Leskovca. Preminuo je 30. septembra 1991. u Beogradu.

Njegov otac Dušan bio je mesar, a majka Kosara domaćica koja je rodila petero djece, najstarijeg sina Aleksandra, potom Ivana, Tomu koga su zvali Dado, kćerku Mirjanu i najmlađeg naslednika Novicu.

Odrastajući u neimaštini, Toma je brzo shvatio da ga život na selu ne privlači pa je već s 15 godina počeo pjevati i odmah uvidio da je to njegov jedini izlaz. Oni koji su ga slušali, vrtjeli su glavom i tvrdili da tu ima nečega, iako im mršavi i neugledni Toma nikako nije ličio na budućeg pjevača.

Ipak, on je svoje zanimanje vrlo ozbiljno shvatio i bio je riješen da krene u svijet, a prva stanica bio je Leskovac. Tu je sasvim slučajno, gladan i promrzao, 1956. godine upoznao pjevačicu Silvanu Barjaktarević, kasnije Armenulić, koja ga je odvela u kafanu Radan, gdje je pjevala sa svojim orkestrom. Tamo je naučio pjevati narodne, zabavne, starogradske pjesme, francuske šansone i italijanske kancone, a u muzikantskim krugovima brzo se pročulo da u Leskovcu ima neki Toma.

S takvom reputacijom uputio se u tuzlanski hotel Bristol gdje je pet godina iz večeri u večer punio salu. U Tuzli se prvi put ozbiljno zaljubio u vitku plavušu Slavicu, rodom iz Travnika, koja mu je zadala mnogo jada.

"U ono vrijeme moj dobar prijatelj bio je Dragan Toković koji je pjevao u caaf baru Terazije. Obratio sam mu se za pomoć i zamolio ga da me preporuči u nekom lokalu. Pošto je on već bio popularan i više nije htio pjevati u Bezistanu, upoznao me je sa šefom bara, a on mi je ponudio da ga zamijenim. Sutradan je održana proba. Uhvatila me je grdna trema jer su tada u caffe baru u Bezistanu svirali najbolji muzičari, a da sve bude gore, na probi su se obreli i slavni fudbaleri Dragoslav Šekularac i Zoran Miladinović. Ta velika imena podsmijevala su mi se dok sam pjevao… Utučen i iskompleksiran, uopšte nisam primijetio da Slavica sjedi sa Zoranom i s njim čavrlja kao sa starim prijateljem. Shvatio sam da tu nešto nije u redu tek kad sam im prišao. Pred cijelim društvom rekla je kako mora da obiđe neke prijateljice. Šta sam mogao nego da se složim. Vratio sam se u pustu sobu hotela Balkan, a ona se pojavila tek poslije ponoći", prisjećao se kasnije Toma u jednom intervjuu i sa Slavicom krenuo u Novi Sad.

Ali, jedne večeri u zrenjaninskom hotelu Vojvodina upoznao je zgodnu crnku Olgicu. Zaboravivši na Slavicu, Toma ju je potpuno očaran upitao da se uda za njega i ona je pristala. Njihova kćerka Žaklina rođena je 22. novembra 1963. godine, na dan kada je ubijen predsednik Džon Kenedi, po čijoj supruzi je i dobila ime. Međutim, njegov prvi brak nije dugo potrajao jer su se poslije nekoliko mjeseci razveli u Osijeku. Nakon toga menjao je kafane, pjevao u novosadskom Putniku, beogradskoj Topčiderskoj noći i na Svetom Stefanu, gdje su ga dočekale loše vijesti.

"Jednog dana vraćajući se sa plaže, svratio sam do recepcije. Kažu: Imaš telegram. Meni se godinama niko nije javljao, ni od kuće, niti sa bilo koje strane. Ma, ni moji iz Pečenjevca, sela prema Leskovcu, nisu mogli da znaju gdje sam. Ja sam se od njih otkačio i išao od kafane do kafane, po cijeloj zemlji… Uzmem telegram, a u njemu stoji da se hitno javim jednom ljekaru u sarajevskoj bolnici. Ljekar, koji je poslao telegram, dodaje da je Slavica teško bolesna i želi da me vidi. To me je totalno šokiralo", evocirao je kasnije uspomene pevač koji je po dolasku u Sarajevo želio da ostane pored nje, ali nije mogao da dobije angažman. Morao je opet u Bristol i Tuzlu, gdje mu je nekoliko dana kasnije stigao telegram sa obavještenjem da je Slavica umrla. Tako je nastala njegova možda najtužnija pjesma Buket belih ruža.

U međuvremenu, Zdravkovićeva kafanska karijera nastavila se angažmanom u niškom hotelu Park, odakle je prešao u beogradski Gradski podrum, gdje je tri godine pjevao svake večeri.

Nepopravljivo sentimentalan, Toma je inspiraciju za pjesme crpio iz ličnih iskustava, a izdavačka kuća Diskos ponudila mu je 1963. godine da snimi prvu ploču, bez ikakve reklame.

U Gradskom podrumu upoznao je Milicu s kojom se poslije nekoliko mjeseci vjenčao i činilo se da pored nje više nije onaj stari. Nije mnogo pio, ostavio se kocke i boemskog društva koje ga je svuda pratilo. Nakon što je na poziv Jugotona snimio ploču sa pjesmama Ciganka, Marta, Nikad neću da te zaboravim i Anđela, singl je ostvario zlatni tiraž, što mu je otvorilo sva do tada zatvorena vrata. Tokom 1969. godine odužio se i Silvani Armenulić napisavši joj legendarnu pesmu Šta će mi život.

"Silvana je insistirala da joj napišem pjesmu jer nije imala hit. A ja sam uvijek bio u nekim romantičnim vezama koje su me inspirirale. Ljubav me je pokretala, pogotovo ona neuspješna. A šta da me tu povuče kad smo stari prijatelji? Tokom brojnih zajedničkih putovanja, upoznao sam njen život i ušao joj u dušu. Sjećam se da mi je pričala o svom braku koji je bio labilan, uvijek je bila depresivna i često je očajavala. Tako sam se jednog jutra probudio u hotelu Slavija sav bolestan posle nekoliko noći pijanstva. Onako sav izbezumljen, siđem, poručim kafu i iz čiste muke uzmem od konobara blokčić za račune i olovku. Bilo mi je vrlo lako jer sam bio mamuran i nije mi bilo ni do čega, pa napišem pjesmu Šta će mi život. Nakon povratka sa turneje, krijući se malo od Silvane otišao sam u studio da snimim tu pjesmu za Beogradski sabor, ali kada ju je čula, zavapila je: Dado, molim te, ovo je pjesma za mene, ti to moraš da mi daš… I na kraju dam joj tu pjesmu jer je to bila njena priča. Poklopilo se da u vrijeme izlaska ploče počne i televizijska serija Ljubav na seoski način. Za vrlo kratko vreme, Silvana je postala izuzetno popularna i ono što je sanjala da bude. Ali, bolje da je nije snimila, a ostala živa", govorio je Toma koji se sa drugom suprugom Milicom razveo februara 1970. godine, a depresiju i razočarenje gasio u dnu čaše i za kockarskim stolom.

"Nikad nisam pio zato što volim alkohol, uvijek je sve kretalo od nekoliko tura pića i to uvijek u društvu. Radio sam u kafani, morao sam da komuniciram sa gostima i stalno bio u tom grotlu života. Postalo je navika da se sjedne sa prijateljima, popriča, popije i tu povratka nije bilo. Vremenom, sticale su se navike kad je riječ o alkoholu, pa sam sam sebi bio i bolji i slobodniji. Počeo sam da živim životom pjevača koji ima svoje ćejfove i voli da mu muzika svira jer na taj način hoće da se oslobodi svih briga i problema. Onda ti nije važno da li je neko doktor nauka ili skretničar, bitno je da je on čovjek čije ti društvo prija. Znali smo da u kafanama provedemo tri-četiri dana bez prekida", iskreno je pričao ovaj veliki boem čija je velika strast bila i kocka.

Ostavši bez dinara i uvjeren da će brzo umrijeti zbog zdravstvenih problema, pobjegao je prvo u Ameriku, a potom se decembra 1974. godine zaputio u Kanadu. Tamo je upoznao frizerku Gordanu koja je insistirala da se vjenčaju kada su ga već otpisali kolege, prijatelji, čak i ljekari. Sve lošijeg zdravlja, morao je u bolnicu, gdje su ga dva puta operirali. Iako je nastavio da pije i puši, njegovo stanje se privremeno stabiliziralo.

Nakon što se rodio sin Aleksandar u Torontu, s porodicom se krajem 1978. godine vratio u Jugoslaviju i snimio novi album. Pjesme Umoran sam od života, Prokleta nedelja i Danka brzo su našle put do publike.

"Imao sam više sreće nego pameti. Sažalili su se na mene i zato me ponovo prihvataju. Da li zbog toga što znaju da sam bio bolestan i potucao se po Americi, Kanadi i vratio kući, a možda su me nekad i mnogo voljeli, pa je to ostalo u njima. Meni je, mislim, sve to što sam prošao i izdržao moralo baš tako i da se dogodi. Ostao sam ja negdje, u svom posljednjem genu, ipak malo seljače kog su novac i slava tresnuli u glavu. Ne, nije me sve to zbunilo, nego, ne znam ni sam, nekako nadmašilo. Ali, ne da se Toma, ne tako lako", pričao je po povratku u domovinu.

Pjevao je u hotelu Šumadija i po kafanama na Ibarskoj magistrali. Februara 1982. u beogradskom Domu sindikata održao je svoj prvi solistički koncert poslije 26 godina bavljenja muzikom i sa dna izbio na vrh. Već tada je važio za gradsku legendu u čijem društvu su rado sjedili najveći intelektualci i umjetnici tog vremena. Iako ga je bolest ponovo slomila 1987. godine, na jesen je krenuo na turneju koja se reklamirala pod sloganom Oproštajni koncerti Tome Zdravkovića. Beogradski Dom sindikata bio je dvadeset dana pun svake večeri, a euforične scene ponavljale su se širom Jugoslavije. Naredni album Da l’ je moguće donio mu je još veću slavu.

"Nije u pitanju samo muzika… Ljudi znaju šta sam sve radio i proživio. Oni počinju da se identificiraju s tobom i zato te vole. Ima, doduše, ljudi koji smatraju da sam budala bez para i pijanac, ali u suštini i to je dio onog što jesam. Malo otkačen, to je sigurno. Ja sam ranije mislio da sam pozer i da foliram ono što živim. Kasnije sam shvatio da to nema nikakve veze sa foliranjem. Sutra mogu da pjevam u kafani za trista starih hiljada. Jer, jedino muzika može da me ispuni do kraja i bez ikakvih drugih želja. Od nje živim i za nju živim", priznao je Zdravković koga je u aprilu 1991. godine, na vrhuncu slave, poslije albuma Kafana je moja sudbina, bolest prikovala za postelju na VMA u Beogradu. Poslije sedamnaest godina borbe sa kancerom prostate, preminuo je 30. septembra 1991. godine. Ali, legenda o najvećem jugoslovenskom boemu i čovjeku koji je opjevao svoje najtananije emocije i dalje živi, baš kao i njegove pjesme koje su postale evergrin hitovi.

Na dvadesetogodišnjicu njegove smrti, podignut mu je spomenik u gradskom parku u Leskovcu, a u selu Pečenjevce mu je otkrivena spomen ploča sa natpisom Dao sam vam svoju dušu.