Potresna priča iz Srebrenice: "Dnevnici mog oca" Ade Hasanovića u utrci za italijanski Oscar

Film Dnevnici mog oca (I diari di mio padre) u režiji Ade Hasanovića uvršten je u short listu u kategoriji Najbolji dokumentarni film za dodjelu nagrade David di Donatello, nerijetko nazvane italijanskim Oscarom.

Film je imao svjetsku premijeru na festivalu Visions du Réel 2024 i do sada je doživio više od 100 projekcija. 

"Film je nastao iz nužnosti da razumijem ono što se desilo meni i mojoj porodici tokom rata, i prije svega, da dam smisao sadržajima koje je moj otac zapisivao i snimao.

Trending

Osman Džiho i nova predstava "U avliji" večeras u Sarajevu: Dolazak su najavili i poznati gosti

Tokom rata u Srebrenici, u zaštićenoj zoni UN-a, moj otac Bekir Hasanović zamijenio je zlatni dukat za jednu VHS kameru.

Zajedno s prijateljima, osnovao je amatersku TV ekipu Džon, Ben i Boys bilježeći svakodnevicu ljudi koji su nastojali zadržati prisebnost u abnormalnim okolnostima. Kreativni proces, bio je za mene istinska terapija i alat, usudio bih se reći, za djelimično prevazilaženje vlastitih trauma", poručio je Ado Hasanović.

U nastavku prenosimo tekst Hasanovića o Dnevnicima mog oca:

Prije 1 dan

Mirza Begović: "Testament" je glas jedne generacije i poruka novim naraštajima

"Dnevnici mog oca je dokumentarni film o mom ocu, Bekiru Hasanoviću, amaterskom snimatelju koji je bilježio svakodnevni život u Srebrenici tokom teških ratnih godina u Bosni i Hercegovini. Moj otac je jedan od rijetkih muškaraca koji su preživjeli takozvani Marš smrti, stotinu kilometara dug put kroz šumu kojim je oko 15.000 Bošnjaka pokušavalo pobjeći pred srpskim snagama koje su ih željele ubiti. Marš je započeo u Srebrenici, a završio u Tuzli, ali je manje od polovine muškaraca uspjelo preživjeti.

Moj otac nikada nije želio govoriti sa mnom o tome kako je preživio genocid u Srebrenici. Svaki put kada nije odgovarao na moja pitanja, imao sam podršku majke Fatime, koja je uvijek bila spremna podijeliti detalje iz naše prošlosti i ohrabrivati mog oca da mi ispriča kroz šta je prošao.

Imao sam samo šest godina kada je počeo rat u Bosni i Hercegovini i ne sjećam se mnogo toga. Dugo sam pokušavao zaboraviti djetinjstvo i, baš poput oca, nisam želio suočiti se s prošlošću - odbacivao sam je. Sve se promijenilo 2016. godine, kada je moj otac doživio srčani udar. Srećom, preživio je i od tada sam ga počeo snimati kamerom.

Svaki put kada bih se vraćao kući, uzimao sam kameru i postavljao mu pitanja na koja nikada nisam dobio odgovore. Pred kamerom se uvijek pokazivao drugačijim - neraspoložen, ponekad je bilo gotovo nemoguće biti u njegovoj blizini. Nisam odustajao. Zidovi koje je podizao tjerali su me da budem sve kreativniji, da pronalazim nove načine da ga snimim.

Na kraju krajeva, i on je nekada bio snimatelj i filmski autor. Starom Panasonic kamerom snimio je mnogo materijala, uglavnom nasumične trenutke iz svakodnevnog života male i krhke zajednice kojoj je pripadao. Uključio je i svoje prijatelje: Izeta, zvanog Ben, i Nedžada, zvanog Boys, koji su bili dio filmske ekipe s kojom je snimao kratke filmove - drame, ali i, koliko god to zvučalo neobično, komedije.

Međutim, sjećanja mog oca ne svode se samo na to. Od 7. jula 1992. godine, kada je njegov brat Piro poginuo nagazivši na minu, vodio je dnevnik u koji je pisao svakog dana sve do odlaska u Tuzlu, odnosno do polaska na Marš smrti. Postoji šest dnevnika koji su iz majčinih ruku došli u moje. Moja namjera u ovom filmu jeste da spojim te dnevnike s materijalom koji je moj otac tada snimio, kao i s materijalom koji sam ja snimao.

Jedna od nevjerovatnih stvari u ovoj priči jeste to što dnevnici nisu došli do moje majke iz ruku mog oca, nego iz ruku druge žene, Seke. Moj otac se tokom boravka u Srebrenici zaljubio u nju, dok smo ja, sestra, brat i majka bili u Tuzli. Kada je krenuo u bijeg, ne znajući hoće li preživjeti marš, predao joj je dnevnike uz molbu da ih, ako on ne preživi, dostavi njegovoj porodici. Iako je preživio, Seka je dnevnike predala mojoj majci, koja ih je, uprkos velikoj boli, brižno sačuvala i skrivala od mene sve do prije nekoliko godina.

08.01.26. 13:37

Djeca Srebrenice poklonila Memorijalnom centru likovne radove na temu "Simboli sjećanja"

Čitanje očevih dnevnika rasplakalo me, ali me, iznenađujuće, i nasmijalo. Ono što je proživio djeluje nestvarno, gotovo nadrealno. Najviše me fasciniralo to što je iz dana u dan bilježio sve što mu se dešavalo. Stotine stranica ispunjenih njegovim mislima, zapisima o bijednom životu koji su on i mnogi drugi Bošnjaci bili prisiljeni živjeti, ali i stalnim osjećajem nesigurnosti - niko nije znao koliko će još preživjeti.

Film se fokusira na nemogućnost komunikacije, na nesposobnost oca i sina da razgovaraju o ratu. Bekir nikada nije želio mnogo govoriti o tom periodu svog života; znao mi je reći: 'Prije nego što me pitaš, idi, pročitaj dnevnike i pogledaj VHS kasete', ali je isto tako govorio: 'Sine moj, ja ću umrijeti, a ti još nećeš završiti ovaj film.'

Bio je u pravu. Dana 22. juna 2020. godine moj otac je doživio srčani udar i preminuo u 58. godini.

Njegova smrt bila je najteži trenutak u mom životu, osjetio sam najveću moguću bol. Nije bio samo moj otac - bio je prvi koji me naučio kako se drži kamera. Ovo je moj način da mu zahvalim i da ga slavim.

Dnevnici mog oca pričaju priču o ocu i sinu koji su preživjeli genocid u Srebrenici, ali se nikada nisu suočili s onim što su proživjeli. Ta osjetljiva i emotivna nemogućnost komunikacije prikazana je kroz materijal iz tri različita izvora: snimke koje sam ja zabilježio iz perspektive prvog lica, pokušavajući istražiti intimne prostore likova; arhivske snimke iz devedesetih koje je moj otac snimao na VHS-u; te potresne stranice dnevnika koje čitam u naraciji, riječima koje pokušavaju ispričati apsurd rata.

Dragocjeni, do sada neobjavljeni materijal koji su snimali Bekir, Ben i Boys nastojim valorizirati kao autentično svjedočanstvo života tokom rata. Video-trake na kojima se vidi Bekir sa prijateljima, porodicom i mikrokozmos Srebrenice u trenucima prividnog mira smjenjivat će se s našim današnjim riječima koje govore o okrutnosti rata i surovoj stvarnosti koju smo proživjeli.

Dnevnici mog oca su meta-dokumentarni film koji istražuje moju veliku poteškoću da govorim o ratu i da govorim sa svojim ocem. Zbog toga će slike biti sirove, grube; gledalac će imati osjećaj da je nevidljivi svjedok dvojice muškaraca koji ispovijedaju svu svoju patnju. Priča će biti ispričana u prvom licu, kao da i sam pišem dnevnik - od teškoće pronalaska načina komunikacije s ocem, preko njegovih strašnih sjećanja, do zahvalnosti što smo preživjeli."