Tako je govorio Mišo Kovač: O smrti sina, o pokušaju samoubistva, ali i o ratnim zločincima

Mišo Kovač, legenda jugoslovenske i hrvatske muzike, preminuo je jučer, 31. oktobra, u Splitu.

Od velikana muzike ovih prostora, uz kojeg su odrastale generacije, opraštaju se mnogi. Njegovu biografiju i tužnu priču o slavi Mate Miše Kovača možete pronaći OVDJE, dok pjesme po kojim ćemo ga pamtiti možete čitati na OVOM LINKU. 

Portal Lupiga objavio je i intervju pokojnog Petra Lukovića, beogradskog dopisnika Ferala, s Mišom Kovačem koji je objavljen 8. septembra 2001. godine. Kako su istakli, Lupiga ga objavljuje uz zahvalnost Bori Kontiću i Infobirou.

Trending

Velike gužve večeras na graničnim prijelazima: Na ulazu u Hrvatsku čeka se i do četiri sata

Dijelove intervjua čitajte u nastavku, a kompletan tekst možete pročitati na portalu Lupiga.

"Da sam, između ostalog, iz Beograda (Srbija) u Zagreb (Hrvatska) došao da intervjuiram Mišu Kovača koji je, pak, u Cro-prestolnicu stigao nakon dvomesečnog boravka u Brodarici kod Šibenika - a sve za Feral Tribune (Made In Split), izgleda previše komplikovano za čitaoca čije pitanje: a zbog čega baš interview mora da obavi Luković, zvuči teoretski sasvim razumno. Kako to obično biva u kompliciranim srpskohrvatskim/hrvatskosrpskim odnosima, neka priča uvijek postoji; u ovom slučaju, priča počinje sredinom osamdesetih godina, kad je pomenuti Luković u nekoliko navrata intervjuirao Mišu Kovača; jedan od tih razgovora, publikovan u beogradskoj Dugi 25. januara 1986. pod (danas sablažnjivim) naslovom "Juga nije za prodaju", izazvao je pravu medijsku buru - Mate Kovač (kako mu je pravo ime) govorio je o nadolazećem nacionalizmu ("Ja sam tako odgojen i ne stidim se reći da sam Hrvat - ja sam Hrvat - ali nema šanse da bih ja tebe mrzio jer si Srbin. Dapače, cijenit ću tvoju kulturu, tvoju tradiciju, cijenit ćeš ti moju kulturu, moju tradiciju"), o incidentu u Americi kad je odbio da pjeva pod Pavelićevom slikom, o političarima, o Šibeniku ("Mi u Šibeniku ne razmišljamo o nacionalizmu, to je za nas obična pizdarija. Ja ću ti nešto reć; ja sam s Nadovezom odgojen, a tek 1971. saznao sam da je on Srbin, kad su bušili gume na autu, i meni, i njemu. Meni pravoslavci, njemu katolici! Ja kažem Peri: ‘Zašto tebi buše gume?’, a on će: ‘Pa to su tvoji.’ ‘A ko meni?’ pitam Nadovezu. ‘Pa, moji’, kaže on i tu se počnemo smijati. I zato ti govorim: lako je biti nečiji instrument"), o sebi ("Nema kod mene neke pseudointelektualne priče, neka razmišljanja da ja tebi diskutiram, Prévert, Brell... jer u ovoj Jugi sve to lebdi, sve to leti... Budi na zemlji i objasni to da ljudi razumiju. Gledam televiziju i ništa više ne razumim: stacija, macija, kacija, stabilizacija. Ko će to razumit? Zato ja prosto, narodski. Iz naroda - za narod..."), svojoj filozofiji ("Ja ne mogu trčat sa Sušnjem, ne mogu se tuć s Kačarom, ne mogu igrat balun sa Zlatkom Vujovićem, ali pivat mogu sa svakim! Kad izađem na binu, ja publici kažem da je tako - i tako je. Nema druge").

O smrti sina Edija

Poslednji put videli smo se 1989. u predvečerje ratne tragedije; posetio sam ga u njegovom stanu u Radićevoj ulici. Supruga Anita, kćerka Ivana, sin Edi i ponosni otac Mišo - izgledali su mi kao savršena obitelj; tih dana, Mišo je iz Beograda dobio još jedno priznanje: izabran je za jednu od "ličnosti Jugoslavije", dakle, za čoveka koji nije samo pjevač nego jedan od simbola zemlje koja se već u to vrijeme, nikako samozatajno, naprotiv, brutalno i otvoreno, zahvaljujući ludilu miloševićizma, raspadala po šavovima i spremala za krvavi pir.

Dvanaest godina docnije, opet u Radićevoj ulici, ovog puta u kafiću ispred stana Miše Kovača; moj sugovornik, danas šezdesetogodišnjak, u međuvremenu je šiban tragedijom do tragedije: izgubio je oca, majku, mlađeg brata, sina Edija, pokušao je samoubojstvo, razveo se... A opet, neka vrsta karizme koja je njegov osobeni znak - nije nestala. Naravno, nije to onaj Mišo od prije 12 godina; pred sobom imam čovjeka koji je tragediju doživeo na najpotresniji mogući način, i sve mogu da razumem; da govori polako, s dramatičnim pauzama, da su mu moja pitanja samo povod za ličnu ispovest koja s pitanjima nema puno dodira, da prošlost stanuje u sadašnjosti, da su muzika i pjevanje postali okvir za preživljavanje, bez nekog posebnog zadovoljstva. Amater-psiholog u meni mogao bi da doda da nije jednostavno razgovarati s čovekom koga je život ili, bolje reći, sinovljeva smrt uzela pod svoje, sasvim logično, sasvim razumljivo, sasvim strašno i prestrašno.

Šesnaestog srpnja napunio si šezdeset godina. Imam osećaj da ne pridaješ značaj tim lažnim jubilejima, sumnjam da si se čak setio sopstvenog rođendana?

- Ma, nije to bitno. Ima ljudi koji sa šezdeset godina izgledaju kao starci. Neki iz moje generacije, u Šibeniku, recimo; moram ga pogledati pet puta da vidim je li on taj. Ne može vrijeme nitko zaustaviti, vrijeme ide svojim putem, bez obzira je li vrijeme ili nevrijeme.

Tebi je bilo nevrijeme, očito.

- Pogrešno se napravilo, razumiš? Ja bi to tako napravio da države nikako ne smiju da zarate, da ako je već došlo da se ta Jugoslavija rasturi, da se rastavimo kao Česi i Slovaci, bez krvi. Rat je mnoge ljude zavio u crno, ja sam sina izgubio... Navodno je u pitanju bila "misteriozna smrt", ali misterija nema: ubili su ga. Kad se ta tragedija desila, slava je automatski ostala iza mene: ne vodim igru kao što sam je prije vodio. Di ja dođem, sve je puno, ali uživanja mora bit s jedne i druge strane pozornice, a ja to više nemam, i ne interesira me, zapravo. Imao sam obitelj, sina. Znao sam što radim i zbog čega. Danas... Ništa od toga, ništa.

Priča o smrti tvog sina, ma koliko se o tome govorilo i nagađalo, još nije okončana. Bar ne na način koji bi ti otkrio - što se stvarno dogodilo?

- Te 1992. godine hrvatska je vlast naprosto zabranila da se Edi spominje... Državi je u to vrijeme bilo najvažnije da dokaže da moj sin nikakve veze nema s vojskom, jer je imao nešto više od 16 godina, šest mjeseci nosio uniformu, surađivao u specijalnim jedinicama... A onda je, kad se sve to desilo, k meni došao Markica Rebić iz Ministarstva obrane i uzeo Edijevu iskaznicu, tako da više nema dokumenta i dokaza da je moj sin ikad bio u Hrvatskoj vojsci. Ne mogu reć ubio ga je Hrvat, ubio ga je Srbin, ne mogu znat. Ali taj tko je ubio Edija, ubio je i mene. Lakše bi mi bilo kad bih znao istinu, ma kakva ona bila: Edija Kovača ubio je taj i taj. A ne ono što su HDZ i država napravili: da mjesec dana u novinama nema nijednog slova o čitavom slučaju. Vidiš: ako policija i država hoće da ubojstvo prikažu kao samoubojstvo, nema šanse da ja dokažem suprotno. A svi znaju istinu: Stipe Mesić, recimo, koji je u to doba bio u HDZ-u... Ili, Đurđa Adlešić... Ili, Mirsad Bakšić, koji mi jedne večeri došao doma, u pratnji vojnika, da mi kaže: "Pa, jebo te, tebi su sina ubili." Da ne spominjem da je Vladimir Šeks, znam to, sakrio Edijev dosje... Sedam godina kasnije, 1999., Tuđman je naredio istragu, baš me je u Rijeci telefonom nazvao Ivo Sanader i rekao mi da je Predsjednik poludio zbog ovog slučaja, da se on mora okončati... Ali Tuđman se razbolio i umro. Istraga je, naravno, odmah zaustavljena.

Ali, oko Edijeve smrti ima još detalja koji te opsedaju...

- Ja sam ti 1989. godine bio proglašen za jednu od "ličnosti Jugoslavije", a ta zemlja je već godinu dana kasnije nestala... Nisu mi to zaboravili. Logično je bilo da kad neki ustaša stigne iz inozemstva i čuje da sam bio "ličnost Jugoslavije", odmah naredi da mi se makne sin, kako bih ostao bez nasljednika... Ili su rekli: taj je prodavao ploče u Jugoslaviji, u Hrvatskoj neće! Recimo, dok je Edi ležao u bolnici, zbog sepse, nitko mi nije telefonirao, da ga prebacim u Beč, nijedne riječi... Iznenadilo me da su ljudi takvi divljaci, zbog jednog kamena, kažem figurativno, jebo te kamen, kamen moj il’ tvoj, jebo te kamen, meni je stara Jugoslavija bila mala, a kamoli neće biti Hrvatska! Mediji su, nažalost, lansirali pravilo: tko ne voli moju pjesmu, ne voli ni mene! Glupost!

O pokušaju samoubistva

Nekoliko godina docnije vratio si se pjevanju. Ne mogu ni da pretpostavim kako si se osećao, verovatno si koristio teške sedative...

- Uzimao sam lorsilane, koji strahovito umiruju... Nije mi bilo bitno koliko ih uzimam, deset, dvadeset, četrdeset, jedino mi je bilo bitno da ne mislim na sina 24 sata dnevno... Te lorsilane uzimaju po ludnicama, sve ti je ravno, ništa ne misliš. Kao zombi... Ja sam sebi pucao u srce, rekao "Marš u pičku materinu, jebem ti ovaj život koji živiš", ništa nisam mislio, ni na kćer, ništa, samo sam htio okončat agoniju... Pogledao sam sebe u ogledalo, uzeo pištolj koji je malo zanio... Nisam si htio pucati u glavu, čuo sam za slučajeve gdje ljudi ostaju paralizirani... S metkom u tijelu zvao sam momka koji mi radi koncerte i rekao: "Pucao sam u sebe." Hitna je došla odmah, najbolji liječnici su još uvijek bili u bolnici... Učinili su što su mogli, zaustavili krvarenje iz pluća, i - čekali. Pitaš me je li mi bilo krivo što sam preživio? Jest, krivo mi je bilo. Ubijao sam se osam godina lorsilanima i nisam se mogao ubiti... Jedan dan sam popio četrdeset tableta, mislio sam, gotovo, ali se nekako probudim, budem budan nekoliko sati, ponovno u san... Zato sam posegnuo za pištoljem. Nisam više imao obitelj, shvaćaš? A ne bih rekao da sam se vratio muzici: to znači ić na televiziju, biti u tisku... vratio sam se koncertima, od nečeg se mora živjeti. Još uvijek na tim koncertima ja pjevam sam: čak se ni Oliver Dragojević ne usudi pjevat sam - on uvijek ima nekoliko gostiju, super je pjevač, ali nema petlje da nastupi solo... Zašto ti kažem da se od nečeg mora živjeti? Jer ja koji sam u onoj Jugoslaviji prodao 20 milijuna ploča i trebao imati makar jednu njemačku marku po ploči, dakle 20 milijuna maraka - primio sam samo mrvicu, krali su me svih godina. A sad, došlo je vrijeme da se moje ploče piratski prodaju u Srbiji ili Makedoniji, a ja od toga ništa nemam, što si prodao u Hrvatskoj - to ti je to. Malo tržište, nezainteresirani ljudi, nema se para. Prošle sam godine, recimo, od Hrvatske glazbene unije na ime tantijema dobio osam tisuća kuna... Razumiješ? Svašta je tu još bilo: auto su mi ukrali dok sam bio u Hercegovini, u kuću su mi dvaput provalili - uzeli sve zlato i sve marke, a kad sam slučajeve prijavio policiji, rekli su mi da provociram.

Prije petnaest godina govorio si mi: "Ti ako si Srbin - ostaješ Srbin, ali baš zato treba da uvažavaš drugog i trećeg, da poštuješ njegovu tradiciju, baš kao i svoju. Ali, zato, moraš stati iza ove države, jeba ga bog, ne možeš ti sad postavljat bombe i mine... Uzmimo mene. Ja sam Šibenčanin. Mene nitko ne može uvjerit da ja volim više Vučitrn od Šibenika! Ali može li se desiti da nekog čovjeka iz Vučitrna volim više od čovjeka iz Šibenika? Naravno da može." Ovo što si pričao izgledalo je baš idealistički...

- Ovaj rat je bio grozniji od rata 1941. U ono vrijeme Hrvati su čuvali i sakrivali svoje prijatelje Srbe; Srbi su, također, čuvali i sakrivali svoje prijatelje Hrvate. A sad: svaka obitelj za sebe, svatko u svoj nacion, nitko nikog nije čuvao i sakrivao... Zato mislim da više nikad neće bit prijateljstva između srpskog i hrvatskog naroda; bit će pojedinačnih prijateljstava, naravno, ali se prošlost više neće ponovit. Nikad. Još 1990. govorio sam da nacionalnost nije mjera čovjeka; važno je kakav je tko čovjek, ne što je, Srbin ili Hrvat. Znao sam što će se dogoditi: rekao sam sebi: ako HDZ dođe na vlast, zabranit će me za 24 sata. Ispostavilo se da su me zabranili za četiri sata. U Jarunu je, pamtim, proslavljan Dan državnosti u četiri popodne; u osam uvečer Mišo Kovač više nije postojao...

Kakve asocijacije ovog časa kod tebe izaziva riječ: Beograd?

- Ma, nema ti u meni nikakve mržnje. Beograd me je uvijek lijepo primio, ljudi su bili otvoreni prema meni, nikad nisam osjetio nikakvo neprijateljstvo... Ali, bilo je to prije rata. Rat su izazvali lukavi, pokvareni ljudi, uz pomoć primitivaca, seljaka, sa svih strana. Nisam vjerovao da toliko primitivaca ima među nama. Rekao sam to odmah na početku sukoba i proglasili su me - četnikom. A moj sin, moram to kazati, posvetio se dobrovoljnom radu kako bi pokušao skinuti ljagu s oca kojeg su zvali najpogrdnijim imenima... I to u gradu Zagrebu, u kojem nikad nisam bio naročito popularan, nisam se mogao mjeriti s Čolićem ili Balaševićem, koji su svaki put ovdje imali po nekoliko koncerata, a ja samo jedan. Zagreb nikad mene nije prihvatio, ne možeš znati zašto, tako je.

(...)

O Tuđmanu i Miloševiću

Kako vidiš staru, a kako novu hrvatsku vlast? Ima li razlike?

- HDZ je pao na pljačkama: davali su svojim ljudima mogućnost da postanu plemići, a da smo svi mi, drugi, puk. Ali, nova vlast ništa nije riješila: isti oni tajkuni koji su se za vrijeme HDZ-vladavine obogatili, i danas žive i rade kao da se ništa nije dogodilo. Račan i Mesić nisu napravili nikakvu reviziju, to se da učiniti za deset minuta: koliko si para imao u Jugoslaviji, koliko imaš danas, odakle ti pare, kako si zaradio.

Poznavao si Tuđmana privatno?

- Jesam, ne znam ga kako je vodio sjednice, što je radio sa suradnicima, ali mislim da on nije - kako je to apostrofirano u srpskoj štampi - bio zločinac. On je toliko volio taj svoj HDZ, više od svega na svijetu, više od obitelji, da je postao nekritičan prema svakom tko je bio HDZ-član, nije se usudio nikog maknuti, premda je tu bilo kriminalaca, lopova, nepoštenog svijeta, koji su se predstavljali kao njegovi prijatelji. Moja je pokojna mater meni znala reći: "Sine, ako tražiš prijatelja, ne traži ministra, traži portira." Uvijek okružen laskanjem i savjetnicima, od Tuđmana se - vidio sam – radi Bokassa... A što je on govorio da voli Hrvatsku, pitanje je da li je Hrvatsku volio više od mene.

Da li ti je ikakvu reakciju izazvalo izručenje Miloševića?

- Da je Milošević htio, mogao je puno toga spriječiti, Martića, recimo, ali nije htio ništa spriječiti, uživao je da se iza njegovog šinjela okupljaju zločinci poput Šešelja, Arkana, da se čine strašni zločini, masovna ubojstva... Ako o Tuđmanu ima negativnih konotacija, još više ima o Miloševiću. Uostalom, da nije Miloševića - ni Tuđman ne bi postojao... Razumiješ?"