Green Book: Film poslije kog će vam biti žao što ne traje duže

Ipak, rizikovao je i napravio film koji ne samo da je ovogodišnji pobjednik dodjele nagrade Oskar, već se i gleda sa uživanjem, ostavljajući vas sa onim lijepim, toplim osjećajem oko srca, piše Noizz.

Film "Green Book" nas vodi u New York 1962. godine, gdje Amerkanac italijanskog porijekla, čudovišnog apetita, slabog vokabulara i diskutabilnih pogleda na rase Tony Valelonga (Viggo Mortensen) dobija posao vozača kod proslavljenog pijaniste Dona Shirleya (Mahershala Ali) - Afroamerikanca koji ima tri doktorata, neviđeni muzički talenat, istančan modni ukus i ponašanje kao da je upravo izašao iz dvora.

Shirley kreće na osmonedjeljnu turneju po jugu SAD, a Tonyjev posao je ne samo da ga vozi, već i da se postara da muzičar bude bezbjedan na jugu, gdje je rasistička segregacija toliko izražena da u pojedinim mjestima Afroamerikanci ne smiju da se pojave na ulici poslije zalaska sunca.

Budući da ono što mu fali u glavi i te kako nadomješćuje mišićima (i, kasnije će se ispostaviti, srcem), Tony je idealan izbor, pa dvojica muškaraca sjedaju u kola i kreću u avanturu.

Zelena knjiga, po kojoj je film i dobio naziv, zapravo je vodič za putovanje za Afroamerikance koji je zaista postojao sredinom prošlog vijeka, a koji je sadržao sve neophodne infomarcije o mjestima na koja oni smiju da uđu - i o onim koja moraju da zaobilaze.

Ipak, iako film nosi naziv po njoj, knjiga uopće ne igra veliku ulogu, već se pojavljuje u svega nekoliko navrata kada vozač gleda u koji motel smije da odveze muzičara da prenoći.

Nažalost, čak i pored praćenja svih pravila, rasizam i mržnja pokazuju svoje zube na brutalan način.

Svako ko je u životu pogledao makar pet filmova već poslije prvih 15 minuta vidi kuda će ovo da vodi - rasistički nastrojeni vozač će promijeniti svoje stavove kad vidi kroz šta prolaze Afroamerikanci, a uštogljeni muzičar će naučiti kako malo da se opusti pored pretjerano opuštenog Italijana.

Njih dvojica će razviti jedno sjajno prijateljstvo, kao što smo već vidjeli u hiljadu filmova prije ovog, i sve će biti onako kako već možete da predvidite. Ali predvidivost ovog puta uopće ne umanjuje uživanje u gledanju ovog filma, i to iz nekoliko razloga.

Prije svega, Mortensen i Ali ne samo da fenomenalno nose svoje uloge, već imaju i toliko dobru hemiju da je gotovo opiljiva.

Viggo je toliko uvjerljiv kao prostodušni tabadžija mekog srca da vam dođe da ga zagrlite, ali ujedno i uliva sigurnost. Ali, s druge strane, perfektno dočarava lik dostojanstvenog, lijepo vaspitanog, kulturnog muzičara, koji najveće poniženje trpi uzdignute glave, ali koji ujedno ima i strah da pusti bilo koga u svoj život.

Tu je, naravno, i sjajan humor, koji se sve vrijeme prepliće sa ozbiljnim, dramskim trenucima i tjera vas da se iskreno smejete, čak i ako ne volite komedije i tvrdite da vas rijetko koji film zaista nasmije. Tonyjeve opaske i Shirleyjeve zgrožene reakcije su idealna kontrateža mračnim i bolnim temama kojima se ovaj film bavi i, iako se kroz film provlači dosta stereotipa, upakovani su tako da idealno legnu baš tu gdje treba.

Pored stereotipa, "Green Book" ima još nekoliko mana zbog kojih ne zaslužuje Oskara, iako je jedan od najvećih favorita.

Prije svega, budući da se radi o ovakvoj temi, filmu fale fine nijanse koje bi gledaocu dočarale kako se Shirley zaista osjeća, bez da to mora da izgovori (a on to u jednom trenutku i izgovara, kao da želi da nam nacrta). Taj ozbiljniji dio priče ostaje nekako plitak, bez težine kakvu biste očekivali i bez nekog dubljeg značaja. Srećom, Ali je toliko dobar da samo svojom pojavom daje težinu onim momentima preko kojih film pokušava stidljivo da preleti.

Sve u svemu, ostvarenje koje se gleda sa uživanjem i poslije kog vam je žao što ne traje bar još malo. Ne očekujete spektakl niti klasik za sva vremena, ali zato očekujte dva sata feel-good komedije i drame koja je predviđena da bude upravo to - film za široke narodne mase.