Zlatko Dizdarević: Iran, iza zavjese predrasuda

S puta po Iranu vratio sam se postiđen. Šta li sve nisam znao o toj zemlji a "pod nosom" mi je bila svih minulih godina hodanja Bliskim istokom. Nesvjesno prepariran,  pomalo sam sumnjao u priče onih koji su tamo bili i sve znali. Krivo mi posebno što sam često objašnjavao drugima planetarnu istinu o propagandnom "pranju uma", a eto opralo i mene. Baš nekako frustrirajuće.  

Piše: Zlatko Dizdarević za Radiosarajevo.ba

O režimu, društvenim odnosima, pritisku politike i naslagama istorije teško je generalno suditi nakon sedmodnevnog boravka. Ali, bez namjere da se ikome išta nameće kao konačni zaključak, prizori odande ostaju sukobljeni s predrasudama, neznanjem i pokupljenom tuđom, ciljanom i interesnom pričom o ovoj zemlji. Te sličice se na kraju slože u pojednostavljeni zaključak: mnogo je više neslobodnih ljudi među nama ovdje, u takozvanim slobodnim uređenjima, nego što je tamo, u neslobodnom sistemu po našim standardima - istinski intimno slobodnih ljudi. 

Na Bliskom istoku staloženijih, u sebi pospremljenih i srdačnijih ljudi nisam vidio. Za nas je njihova pristojnost  melem za dušu. Umjesto nervoze i narogušenosti, stalnog osjećanja da neko hoće da te zaskoči, prevari, izvaga manje a naplati više, da te svrstava i otpisuje – tamo uranjaš u prostor u kojem čak pomisliš da su strpljenje, spremnost da te saslušaju  i sigurnost u obećano, namješteni za neku skrivenu kameru! U ovdašnjoj slavljeničkoj kakofoniji nametanja Daytona kao vrhunskog modela sreće, prestaneš vjerovati da postoji i takav, potpuno drugi svijet koji si čak pomalo i žalio.

Upoznao sam tamo, u Teheranu, Isfahanu, Qomu i Kashanu razne ljude  po bazarima i kafeima, na fakultetima, u knjižarama i granapima, u prodavnicama ćilima, "svile i kadife", u TV redakciji, taksiju ili u – džamiji i crkvi. Iznenađenja na pretek. U Teheranu, gradu od desetak miliona stanovnika, četiri je miliona automobila. Govorili su pred polazak, "ako ima, snimi ženu kako vozi..." Pa eto, mnogo ih je više za volanom nego u nas. Sjevernom Teheranu bi pozavidjeli u najluksuznijim kvartovima u Evropi. Isfahan je jedan od najljepših gradova ne samo na Istoku. Nije bez vraga misao – Isfahan je pola svjetske ljepote! Drvoredi, fontane, čudesni mostovi, muzeji, bazari, luksuzni hoteli, travnjaci i cvijeće... Grandiozna povijest na svakom koraku. Armenska crkva St. Joseph s prizorima iz Starog i Novog zavjeta, fascinantno iscrtanim po zidovima i svodu, sve urađeno prije četiri stotine godina. Protjerani iz svoje zemlje Armenci su dom našli u Iranu. Ispred crkve je spomenik Archbishopu Kesaratsiu koji je tada donio u Teheran prvu štampariju na Bliskom istoku, jer je u Turskoj štampa bila "šejtanska stvar". Gradovi su besprijekorno čisti jer nikome nije na kraj pameti ni opušak da baci na ulicu. Sramota je, valjda tako zahtijeva gen civilizacije starije od tri hiljade godina.

Oni imaju za čime žaliti...

Sve ovo se može prihvatiti ili ne. Ali, ono što je teško negirati, jeste da vam tamo svoju posebnost niko ne nameće. Studenti na fakultetima postavljaju znatiželjno pitanja bez kompleksa. Polemisat će sa vama ako se ne slažu, ali će bez problema prihvatiti drugi, racionalni argumenat. A znaju mnogo. Zanimljiv je taj osjećaj koji im je donijela izoliranost od svijeta minulih godina, od revolucije 1979. kada je došao Homeini, a svrgnut šah Reza Pahlavi. Iransko društvo pomalo je pritisnuto nametnutim izolacionizmom. Ali, znatiželja je ogromna i dilema se niko ne stidi. Pa opet su svoji u svemu. Tamo ima izreka, "žena bez hidžaba je kao biser bez školjke..." Taj hidžab je, posebno kod djevojaka u gradovima, veoma živopisno obučenim, uglavnom tek moderna marama ležerno prebačena preko glave pa kosu često više otkriva nego što pokriva. Šminka je uobičajena i nenapadna. Utisak je da su mlade žene otvorenije, otresitije i komunikativnije od muškaraca.

Iranci znaju gdje pripadaju. Imali su strpljenja sačekati "kako bi se svijet presabrao u vezi s njima", što bi, u šali, kazao zanatlija na bazaru. Veli, "naše osjećanje za vrijeme nije isto kao kod onih što žure lomeći vrat i sebi i drugima. Za njih je decenija ogromna, za nas ništa..." Slično sam čuo i u Damasku.  

Ovu priču o vremenu kao mentalnoj supstanci i cijelu naslućenu promjenu životne filozofije u Iranu nesvjesno je izrekao jedan vremešni taksista. Nakon bezuspješnih pokušaja da se brže probije kroz haotični saobraćaj, kao izvinjavajući se, rezignirano je na oskudnom engleskom definisao: "Tajm go!" (Time goes), Vrijeme prolazi... Sve je kroz to odisalo žalom što eto prolazi doba kada se sve dosezalo, a dolazi neko novo vrijeme u kojem se ništa više ne stiže.

Oni imaju za čime žaliti, ali ne moraju strahovati pred onim što im dolazi. Ma kolika cijena bila. U tome je, uz sve predrasude i neznanja koja nosimo u sebi, razlika među nama. Blago njima na budućnosti koju sami sebi dimenzioniraju. Drugi neka vide kako će s tim.