Pranje uma

Svašta se ružnog, da ružnije ne može biti, izdešavalo u Siriji minulih pet godina. I u okolini.Uz mnogo toga što je civilizacija tamo baštinila kao činjenicu, pa toga više nema, tiho je planetu napustila i istina o svemu tamo. Poražena je, ponižena, ismijana do sprdnje. 

Piše: Zlatko Dizdarević za Radiosarajevo.ba

Kao što se sve sprda i s nama zarad kojih je sve to tako. Na svim nivoima. Počevši od nekad golemog mjesta, a mi ga znali kao "staklenu zgradu na East Riveru", UN u New Yorku. Da umreš od poštovanja. U mladosti smo ispotiha pomišljali da bi se tamo možda i lagalo kad bi se smjelo, ali se ne smije. Danas druga vremena. S ironijom se sad pominju i tadašnje male redakcije po svijetu gdje su fanatici sjedili do zore i pazili da svako slovo bude tamo gdje mu je mjesto u istini koja se bilježi. 

Onda je došla sila, pod ruku sa svekolikim interesima i istinu progutala u zalogaju. Instalirala se prvo tamo gdje se smišlja i oblikuje planetarna strategija. Pokupovani su veliki mediji pa pretvoreni u mašine za pranje uma. Ima da se misli kako se naredi, spram krajnjeg cilja. I kada su život i smrt u igri. 

Laži su postale činjenice. Ismijani su znanje, profesija, strasti i principi na kojima je počivalo novinarstvo. Sve je postalo moguće. Strah je jedino osluškuje li se kako valja ono što gazde traže. Živa svjedočenja više ne postoje, ne trebaju. Novinari ne idu tamo gdje se istina dešava jer vlastite oči ne važe. Tako je umrlo i ratno novinarstvo. Nije bitno ko stvarno na koga puca, ko šta i koga brani, ko koga pljačka. Evo kao sad u Aleppu. Istine su naručene i unaprijed se znaju. Vlade, ministarstva, gazde agencija i redakcija u koje nikada nisu ušli, očekuju da se ne polemizira o onome što oni traže.Što je svijet veći, nalozi su jasniji a mogućnosti neposluha manji. 

Tako se stvaraju i dimenzioniraju događaji i kobajagi istine o njima. Oni koji drugačije misle otjerani su, ili su zašutjeli. Prekrajanju historije svjedoci ne trebaju. Laž ih ne trpi, a i zašto davati novce nečemu što više nije kurentno. Zaključci se montiraju u centralama, a ne u stvarnom životu. S diktiranim percepcijama politiku kao nasilje nije teško voditi. Mediji danas ne lažu, oni ljude prave idiotima prisiljavajući ih da vide ono čega nema.Tehnika je čudo. Oni znaju da već imate fajl u glavi u koji stane sve ono što vam doture formatirano baš za taj fajl. I priča je gotova. Ko drukčije misli uglavnom je već poražen ili umoran od pokušaja da povjeruje sebi a ne "njima". Mnogi su postali nesigurni u ono što su nekad znali. I u sebe same. 

Tako je to već godinama. Ponekad neko u "slobodnom svijetu" napiše sjajan tekst o smradovima svjetske politike, ali se mašinerija montiranih istina brine da to ne ugleda svjetlo dana. I kada se učinilo da su kradljivci istina pobijedili a normalni prešli na drugu stranu pameti pa tamo šute, dešavaju se, evo, nevjerovatne stvari. The Washington Post sahranjuje Erdogana. Onda The Boston Globe, objavljuje tekst prof. Stephana Kinzera s Univerziteta Brown, čija prva rečenica, otprilike, glasi: "Izvještavanje o ratu u Siriji upamtit će se kao jedna od najsramnijih epizoda u historiji američkog novinarstva..." Nisam mogao da vjerujem čitajući ono što slijedi. Čovjek je sve kazao onako kako su to tamo viđali oni rijetki što priču prate svojim očima i razmišljaju svojom glavom ostajući usamljeni u logičnim zaključcima na tom tragu. 

Kinzer je konstatirao činjenice: U Siriji nema američkih dopisnika od samog početka. Sjede u redakcijama u svojoj zemlji i slušaju "istine" ovjerene u Pentagonu, State Departmentu, Bijeloj kući, doturene od raznih think-thankova specijaliziranih za Bliski Istok. A oni znaju da su im saveznici Turska, Saudijska  Arabija, Izrael, Katar... Na njihovoj strani su, kao "umjereni revolucionari" i Al-Nusra potekla iz Al Qaede, i "Slobodna sirijska vojska" koju su oni naoružali i istrenirali. I ostali "umjereni" džihadisti. Također znaju, kaže Kinzer, da civile ubija samo Assad uz pomoć Rusa. Konfuzija je u tome što su Kurdi partneri i Amerikanaca, mada Turci sve čine da ih nema. A Erdogan prevažan jer je NATO i brine za granice Zapada prema jugu Rusije, što je najvažnije. Rusija, opet, najveći je neprijatelj ali se sad dogovara s Amerikancima kako da se porazi ISIL. Turci taj ISIL podržavaju, ne priznajući to javno, naravno. Zato islamisti uz pomoć Erdogana bombardiraju okolinu Aleppa a američki mediji to nazivaju napadom Rusa i Assada na škole i bolnice.

O svim ovim kobajagi "konfuzijama" piše otvoreno Stephen Kinzer. I još mnogo jasnije. Veli Kinzer, političarima će narod jednom zaboraviti šta su govorili. Vladama isto tako. Novinarstvu zemlje koja hoće da uređuje svijet, neće. 

"Hvala, Assad, hvala, Rusi!"

Šta je u svemu ovome čudno. Nije ovo što je Stephen napisao. Znam ih još koji su tako pisali i pišu. Za male novine, bez utjecaja na velike politike. Psi laju a karavane prolaze... Možda nije čudno što je ovaj tekst objavio Boston Globe, ali je ogromna novost da ga je prenio Yahoo na svojoj uvodnoj stranici. Tamo su najvažnije vijesti "globalno američki" koncipirane. Pa su do sada Assad i Rusi uvijek krivi za sve civilne žrtve i druge gadosti protiv demokracije i ljudskih prava. A Amerikanci hoće samo mir i slobodu, pa se ubiše trenirajući "umjerene revolucionare". Turska i Saudijci su najveći neprijatelji zla pa spremaju kopnenu intervenciju protiv ISIL-a, i terorista Kurda. I Assada!

Kada se u takvom, bivšem novinarstvu, zapravo profitabilnom biznisu velikih promijeni priča kojom se pere um, mijenja se, znači, i interes. Na novom putu uglavnom su novi i partneri i neprijatelji. Kakve veze ima ako je sve drukčije nego jučer. Nisu se Stephen Kinzer i slični promijenili. Ovako su pisali i prije, samo nismo znali. Ali sad, evo, znaju i Yahoo kao i CNN koji je, gle čuda, nakon višegodišnjeg "učešća" u rušenju Sirije, odjednom poslao u Aleppo reportere. Pa objavljuju slike razdraganih stanovnika što viču u kameru, iz srca, "Hvala, Assad, hvala, Rusi!".

Neko će kazati novinarstvo se vraća iz mrtvih. Nažalost, ne. U istoj priči samo su  interesi vlasnika konstruiranih istina i neistina postali drugačiji. Njima je to svejedno. Pitanje je samo na kojoj se verziji politike, i priče o njoj, u određenom trenutku više zarađuje. A istina? Zavisi od procjene interesa. Novinarstvo? Dobit će nalog na vrijeme. Ljudi? Vjerovat će medijima i onome što se "izdavačima" isplati. Žrtve? Nisu bitne. Ko im je kriv što su bili na krivom mjestu. Sada su i oni svjetski biznis. Za to su i predviđeni, humanitarno.

Ne vjerujete? Tim bolje, mediji imaju šta da vam objasne.