Mali

...otkrivalo mi se koliko je i domaćih igrača kojima se moglo kazati – chapeau! Bilo je na sceni ljudi s kalibrom, u svemu. U nauci, kulturi, politici, sportu, ali i u načinu na koji se nosilo dostojanstvo, bez kompleksa i straha. Postojali su, naravno, i mali, minorni do kretenizma. Ima ih uvijek i svugdje mimo svih ostalih. Kada jedno ili drugo, pamet ili potpuna minornost postanu dominantan dio mentaliteta i realnosti, priča je drukčija. Tada su "incidentni pojedinci" zanemarivi.

Ovo s malima, najmanjima, potpuno se uklapa u nauk koji mi je davno ponudio otac. Znao je tako, kao usput i slučajno da me u dvije rečenice pouči o onome što će mi kasniji biti važno. Kroz život ću – rekao je tada – sve  ljude što ih budem sretao cijeniti i dijeliti po raznim osnovama ali, jedno je u svemu tome uvijek prije ostalog: Da li je čovjek "mali" ili nije. Ako jeste, tu nema popravke. Ništa ne pomaže, ni titula i formalno obrazovanje, ni vještačka biflanja, ni novcem, ni kojekakve društvene šminke... A ako je neko "Čovjek", onda se sve drugo može nadoknaditi kako treba.

Decenije su prošle od tada a ove očeve riječi sve su mi bliže. Valjda i zato što smo se u mnogo čemu izjednačili sa svijetom, kao mali. Veliki se urušavaju spram sebe, gromoglasno i uz posljedice kojih još nismo svjesni. S nama je ovdje već gotovo, ili je blizu. Definitivno smo mali pa nam se povrh svega čini da se to još nekoga tiče, mimo nas.

Na velikoj sceni  nema više velikih. Poput, recimo, Willyja Brandta koji je devedesetih upozoravao da je "rat s Rusijom  posljednja opcija i potpuna ludost, više nego i sedamdesetih ..." A NATO s političkim kaplarima i nezasitim amaterima Zapada nakrcava nuklearne "štitove" po Evropi, stežući obruč oko Rusije uz uvjerenje da će tako međeda baciti na koljena. Mudri Helmut Schmidt je znao otići i dalje pa poručiti da je za "odnose u svijetu veća opasnost Amerika od Rusije..."  Pred početkom agonije Evropske unije zatvaraju se oči. Uz ostalo, ubrzano je raslojavanje na manje prebogatih i više presiromašnih, a srednja klasa nestaje. U ime "internacionalizacije ekonomije" radničku klasu kao pojam karikaturalno je i pominjati. Eksploatacija je globalizira, isto kao i vlast. Po vertikali na kojoj nema pluralizma ni demokracije. Zato je očit i atak na nacionalni suverenitet. Junker će, recimo, mrtav hladan kazati kako se "njihovi" sporazumi moraju odobravati i mimo volje država članica EU. Komisije  im odobravaju  i kancerogene  herbicide poput glifosata. Biznis je u pitanju a tu je vlast. Niko više i ne krije mit profitabilnog duha imperijalizma.

Naravno, pregoleme su ovo teme za nas male. Te priče se ipak otvaraju na raznim drugim stranama, makar kao incident, među onima koji se opiru malima po formatu a moćnima po apetitima. Dramatično je jer je istinito ono što je minule sedmice kazivala u Bundestagu poslanica Die Linke, ekonomista, Sara Vagenkneht. Ne libeći se, usput, da upozori i Angelu Merkel kako joj je bolje da sluša to što se govori umjesto što se došaptava s nekim u klupi do nje. Sarine riječi su surove, precizne i sluteće. I o NATO-u i smiješnom zahtjevu da se vjeruje u "njihove gluposti", i o novo uvlačenju Njemačke protiv Rusa zarad tuđih interesa, i o ambicijama u igri preigranih, i o sudbini EU, o zaostajanju za onim nekad ali i za ovim što su obećanja. U manjini su, ali se bore pametni i po cijelom svijetu. Preko okeana slute tektonski sociopolitički lomovi. Neko je smisleno citirao Nietzschea: "Ako čovjek svakog dana stoji na ivici i gleda u ambis, jednoga će dana i ambis pogledati njega". Teme se vrte oko brutalne vlasti stroge finansijsko-ekonomske birokratije i hijerarhije kao manjine, nad većinom.

Priča o ovom, globalnom ambijentu, vraća nas na svekoliki domaći, ovdašnji jad. I nevjerovatnu šutnju o svemu. Na paniku hoće li se ili neće od bjelosvjetskog ekonomskog policajca, MMF-a, dobiti novi kredit koji će im služiti opstanku na vlasti, krpljenju rupa te vlasti i ničemu drugom. Nacionalistički piljarski "politički" mentalitet potpuno je pobijedio na toliko jadan način da čak ni oni koji svojim kreditima (MMF) cementiraju svoj profit i naše ropstvo ne mogu više trpjeti toliku količinu laži i podvala. Tek je pet mjeseci od one aplikacije kada je D. Čović pobjedonosno izjavio: "Pripremili smo sve što smo obećali kako bismo predali zahtjev...", da bi na površinu isplivala jadna činjenica: Nije ispunjeno ništa! Ni sporazum o reformama, ni mehanizam koordinacije, ni prilagođavanje SSP-a, ni "prihvatanje" rezultata popisa, ni Mostar... pa čak ni nova laž da će sve biti ok.

Tužnija strana ove priče je nježno vjerovanje rudara ispod i iznad zemlje da će dobiti svoje plate i penzije, petljanje "državnih" sindikalnih kreatura da će sve biti kako treba, samo još malo strpljenja, hladno upozoravanje naših prekonoćnih kapitalista da radničke klase i "onih" njenih prava više nema, letargično navikavanje da su kriminalni interesi kladionica i njihovih zaštitnika u Parlamentu moćniji od zakona... I još tužnije, potpuni muk ove vukojebine na brdovitom Balkanu kojoj samo još diktirana i projektirano obnavljana nacionalna i vjerska mržnja određuje sudbinu.

Mali kao sistem i mentalitet ovdje su pobijedili one koji to nisu, one koji su incident. Otac mi je imao pravo. Osmotri ljude na taj način i sve će ti biti jasno. Sprdnji se može dodati samo još, recimo, ona izjava Johannesa Hahna, komesara EU za proširenje koji je onog 15. februara u Bruxellesu kazao povodom aplikacije: "Izvanredno je to što ste uradili..."  

Kukala nam majka s velikima koji još misle da su ono kako se sami vide. Da su kao nekad. A još više s nama samima koji više ne mislimo ništa. S nama koji nikada nismo bili manji. Ali šta ima veze, rekla bi mahala. Neka nas.