Gerard Rondeau 1956. – 2016.

Pet sati ujutro, na Pelješcu. Nema sna. Otišao Gerard u tren. Javio mi sin iz Rima, njemu prijateljica iz Sarajeva. Onda poruka od njegove Sylvie, drage i jedinstvene. Neki pregled, rutinski, iznenadna dijagnoza, operacija, mjesec dana i gotovo. Gledam u zoru na zidu kuće u koju su tako rado dolazili nakon rata, u starom drvenom okviru sa Istoka, njegovu već pomalo mitsku fotografiju napravljenu sa prozora Kamernog teatra u Sarajevu, zima između '92. i '93. U pustoj Titovoj, po snijegu, silueta jednog čovjeka samog samcatog, zakoračio nekud preko pruge kojom nikakav tramvaj više ne ide...Tu negdje iza njega bila nekad velika prodavnica cvijeća, sa ove strane kino Romanija. Nikada prije nisam pogledao, ili jesam pa zaboravio, šta je na poleđini te fotografije otštampane kao razglednica, za ljude po svijetu. Tu veliku, original fotografiju sa njegovim potpisom uvijek istim starim nalivperom "Mont Blanc", imamo kod kuće u Skerlićevoj. Skinem uokvirenu razglednicu, a pozadi velikim slovima: "Neko vas čeka u Sarajevu..."  

Čitav  nevjerovatni život po svijetu, dvadeset godina za Le Monde, katalozi i knjige iz Maroka, Benina, starih baltičkih prestonica Vilniusa, Rige, Tallina, iz Rumunije... Pa čudesne  priče u tridesetak knjiga, jedinstveni portreti velikana, priče ispričane  foto-aparatom iz caffea u New Yorku, Reimsu  i Rimu, o herojima Tour de Francea, sa putovanja po Marni, o duhovima i fantomima Chemin des Dames gdje su ostale nebrojene kosti tragičara Velikog rata, o katedralama Francuske. Temeljem  njegovih fotografija pisali su Yves Gibeau, Jean Rolin, Bernard Frank... Izložbe od Istambula do Okinawe, Washingtona, Pariza. U Grand Paleu, Louvru, najvećim galerijama svijeta. I u Sarajevu, i opet Sarajevu stalno gdje nije prestao da se vraća. Posljednji put, sa velikom izložbom u galeriji Hanikah Begove džamije.

Došao je prvi put, sjećam se, još u jesen '92. sa Francisom Buebom čudesnim entuzijastom iz Fnac-a u Parizu. Nas nekoliko mislili smo tada naivno kako će se rat zaustaviti brže ako oformimo kulturni centar kao okupljalište svjetskih intelektualaca "koji će pronositi istinu o Sarajevu". Gerard je imao sa sobom tada, i svaki put kasnije, samo malu "Leicu", nikad nikakve zumove, gomilu opreme, velike objektive. Ispod sakoa skriveni aparat kojeg bi izvukao hitro ispod miške, škljocnuo i vraćao ga pod pazuh.  Počinjali smo sa "francuskom knjižarom" u napuštenoj radnji preko puta "Napretka". Francis, Bato Čengić, on, Srđan, neki unproforci koji su dovukli "Herkulesom" gomile knjiga...Ćuj rat i knjige! Ta raja tada možda i nesvjesno zakoračila u stvaranje Centra "Andre Marleaux". Gerard je započinjao svoju veliku životnu  sarajevsku  avanturu.  Bitno drugačiju od svih drugih foto-reportera, stranaca, koji su dolazili i odlazili. Samo je Milomir, "Strašni", bio ta krvna grupa, ali on je svakako naš.

Rondeau, naš drug, nije tragao za očiglednim razvalinama grada, i Bosne. On je otkrivao i otkrio Ono Sarajevo uspravnih ljudi. Shvatio je od prvog dana što ogromna većina stranaca nije – najveća bol Sarajeva nije prevashodno u granatama već u pokušaju da mu se ubije duša, da ga se ponizi, da mu se oduzme dignitet, da ga se učini malim poput onih što ga satiru, ili šute unaokolo. Shvatio je da Sarajevo opstaje zato što mu je, tada, dostojanstvo sačuvano. Što je pobijedio Grad.

Na njegovim božanstvenim crno-bijelim ratnim fotografijama Kemo i Davorin su zagrljeni i smiju se, Aša iz "Indija" gospodski puši lulu sa ono duhana  što ga je Gerard donio, dr. Nakaš  zadovoljno prati trening mladih boksera (?!) u nekoj, ko zna kojoj dvorani u Skenderiji, a moj brat Miro, sa golubom na ramenu kojem liječi slomljeno krilo mnogo je važniji za objektiv od  Andre Glucksmana, Huana Goitisoloa i  režisera Leos Caraxa koji stanuju u mojoj kući, tada pribježištu mnogih intelektualaca. One glasovite strance što su dolazili u grad pa se sa bijelim bulletproof prslucima  šunjali  unaokolo obavezno praćeni unproforcima, nije htio da "bilježi". Fotografisao je sa uživanjem Jane Birkin koja se sa mojom majkom Šefikom ubi od priče u kuhinji kod pivare, a niti ona zna riječ našeg, ni Šefika riječ engleskog jezika. Sarajevo je pratio i na tribinama u Parizu, Lillu, Reimsu, Grenobleu, Lyonu... gdje su o tom čudu "tamo" ljudima govorili Susan Sontag, Predrag Matvejević, Nikola Kovač, Bernard Frank, Pascal Brukner...    

O Oslobođenju, tada velikoj svjetskoj priči, sve je jasno na Gerardovim fotografijama. Uz svu muku i dramu mali takmičarski pasjaluci na licima Drage Solde i Tome Počanića dok igraju šah, veće su čudo nekome tamo, u Parizu ili Londonu, od mnogih drugih storija o Sarajevu. Kao i fotografija Mehmeda, urednika, kako se smije kao u najsretnija vremena, ili Fahre dok se češlja u skloništu Redakcije, u zoru pred dežuru. Htio je da vidi Divjaka i snimi kako se uz zadirkivanja takmičimo u "obaranju lakta". I sve je bilo tako, a opet bolno jasno nad kakvom se mukom i dramom sav taj svijet uzdiže duhom i dignitetom.  Pokazivao je koliko je Sarajevo bilo veliko, onda. I svjetsko, mnogo više na svoj jedinstven način,  od raznih velegrada u svijetu. Sjećam se kako je tražio da pronađemo Bojana i svakako vidimo te "doista istorijske i nevjerovatne " plakate sa Enjoy Sarajevo, Beatlesima i Merilyn Monroe Sarajevom...

Jednoga dana donio mi je nevjerovatnu fotografiju iz Francuske. Na njoj je svjetska slikarska gromada Paul  Rebeyrolle pred štafelajem, u ateljeu, a na platnu ispisuje ogromnim slovima – Oslobođenje. Edo Murtić mi je jednom poslije rata kazao kako je puno toga o ratnom Sarajevu čuo u Parizu, od Rebeyrollu, Gerardovog prijatelja! Tuga Sarajeva se, ipak, slutila iz svake njegove fotografije, kao u onoj kroz prozor Kamernog, i u fotografijama  tišne koju naprosto čujete nad pustom Baščaršijom pod snijegom.  Pobjede su se, zato, iščitavale na licu Sarajlije koji čuči u pasažu preko puta Banke i čita novinu " koja odbija da umre". Takav je naslov monografije što je tada nastajala.

Gerard Rondeau je bio podjednako sarajevski i nakon rata, u njegovoj Champagni. Dočekivao nas je i ispraćao. Obećao je mom  Dadi da će ga voditi na utakmice u Francuskoj kada počne svjetsko prvenstvo u fudbalu. Vozili smo se nas dvojica tada petnaestak sati autom do Reimsa, stigli skoro pred zoru, a on nas čekao na stepenicama  glasovite Katedrale sa flašom šampanjca. Imao je ogromne stare ključeve tog arhitektonskog čuda izgrađenog u petnaestom stoljeću, takav mu je status  bio tamo.  Proveo nas je kroz  grandioznu građevinu, pokazivao nam Shagalove vitraže, kamene  anđele i đavle, spominjao Rodinove zapise i onda nas odveo gore, na zvonik, odakle smo gledali grad nad kojim se pomalja sunce. I Place Royal gdje je stanovao.

Posljednji put vidjeli smo se u junu prije dvije godine u Sarajevu. Nije imao previše razumijevanja za ono artificijelno "čitanje" stogodišnjice Gavrila Principa u njegovoj zemlji, sugerisano i nama ovdje. Nije htio da fotografiše grandioznu ceremoniju otvaranja renovirane Vijećnice. Bio je u njoj spaljenoj, i poslao u svijet što je trebalo. Važnije su mu bile Sarajlije sa druge strane Miljacke koji nisu mogli među nalickane uzvanike. Valjda se zato ni mali administrativci  nisu  protokolarno pretrgli da podrže njegovu sjajnu izložbu u galeriji na čaršiji. Neki posleratni ljudi nisu shvataju da je Gerardova fotografija istina o duši i ljudima, a ne protokol rušenja i zidanja. Tako je nekako govorio u mojoj kući.

Donio je tada nove knjige koje su, temeljem njegovih snova i male čudesne "Leice" objavljene u međuvremenu. Na koricama jedne, evo tek sada, jutros, dan nakon što ga nema, vidio sam dio bibliografije, naslove 11 od tridesetak objavljenih knjiga, koje je sam odabrao kao njemu najdraže. Među njima je i knjiga božanstvenih fotografija iz Onog Sarajeva, "Tišina i ništa unaokolo". Izašla u ratu, u Parizu. Uz njegovo ime kao autora  fotografija, i moje kao autora kratkih tekstova uz fotografije. Na koricama ona fotografija iza koje piše: "Neko vas čeka u Sarajevu".

Dovoljno za vječitu uspomenu na Gerarda, svjetskog Sarajliju. I za puno sentimenata, uz potajnu suzu.