Arapska priča o nama

S razlogom ona postaje sve više priča o nama umjesto o njima. Suštinu je nedavno precizno artikulirao akademik Esad Duraković. Njegove argumente prema kojima se radi o "posebnoj strategiji čiji se učinci ne vide sada, ali će se vidjeti kada bude prekasno" ovdašnja javnosti je uglavnom prihvatila. Glasno ili onako bošnjački, ispotiha. Protiv su šutke profiteri, politički i svi drugi. Oni ionako nastavljaju svoje. Profesorovo upozorenje, doduše, silno se svidjelo i "referendumskim" i sličnim kalkulatorima. Naravno da šutnja dobrog dijela bošnjačkog političkog i vjerskog vrha, i posebno onih što su interesno na njih naslonjeni, dodatno profilira tzv. arapsku invaziju na BiH.

Do zaključaka veoma sličnih profesorovim lako mi je doći temeljem specifičnih životnih situacija, baveći se arapskim svijetom i tamo, među njima. Lako je zavoljeti Orijent, zapravo onaj dio u kojem su kolijevke planetarnih civilizacija. Evropa je od njih učila. Amerike tada nije ni bilo. Rad u našim institucijama što se bave njima, uključujući i njihove dolaske ovamo, kompletira sliku. Drukčiju od one koju unaprijed ima mnogo ljudi ovdje, i posebno dalje u Evropi. Pogotovo danas, tragom novog čitanja "muslimana i Arapa" u svijetu.

Sudovi o njima tamo i o nama spram njih nisu rezultat ni predrasuda ni tuđih optika, naročito ne tzv. politika čije nas interesne konstrukcije teroriziraju, već zaključivanja temeljem "vlastitih očiju", tamo. 

Zato ne vjerujem ni novoj omađijanoj misli što propovijeda da mi je svaki tzv. moj u Saudiji ili Pakistanu bliži od komšije koji nije "naš". Podjednako kao ni naputku da mi svako u očišćenom komšiluku misli bolje nego neko u svijetu čije mi se istinsko prijateljstvo dokazalo bezbroj puta. Muka iz komšiluka i sreće iz daljine dovoljno sam se naživio.

Ova priča o Arapima i njihovom masovnom naseljavanju u nas, više mi je, zato, priča o nama. Realna a mutna, interesno manipulativna i u krajnjoj liniji cinična. Uz to ponovo potvrđuje koliko smo licemjerni. Politički i državotvorno nezreli.

Sasvim pojednostavljeno, uvjerio sam se u sljedeće: Ne dolaze i ne kupuju masovno našu zemlju za svoj budući dom čak ni sada Iračani, Sirijci, ni Iranci, Egipćani, pa ni Jordanci... Oni su imali i imaju svoje domovine, tradiciju, hiljadugodišnje urbano bitisanje, svoje planine i potoke, svoj svijet i svoju muku za koju vjeruju da će proći. Većina onih koji sada tumaraju po svijetu, neželjeni i nevoljeni, politički manipulirani i eksploatirani, sanjaju kako će se tamo i vratiti. Ovamo, i svugdje gdje mogu, a zeleno je, brdovito, uz potok i povjetarac, dolaze oni iz Zaliva koji to imaju samo u snovima. Do jučer u šatorima, pa im "Bog dao" crno-zelene novce ispod vječitog pijeska, nikakvim radom zaslužene. I time silu, plus aroganciju skorojevića. Barem mi ovdje imamo prilike da vidimo šta znači nemati po zasluzi pa zaimati bez zasluge.

Za sada ti Arapi dolaze iz nekoliko razloga. Da se probude kraj potoka ispod kuće s pogledom na šumu. To im je pregolemo. Dolaze i zato što zelenu Bosnu, nadomak Evrope, mogu kupiti za sitniš od ovdašnjih siromašnih ili onih pohlepnih. I preprodaju sutra po višestrukoj cijeni, ako im se ćefne. Dolaze što i inače vazda traže "alternativnu bazu". Slute da je u njih rovito a mentalitet im takav da se za ono tamo ni s kim neće tući. To za njih rade plaćenici (eno Jemena i terorista po Siriji i Iraku). Patriotizam im je samo malo veća sprdnja nego kod elita u nas. I ovdašnji vjerski "ambijent" im je blizak, pa zato eto ih. Ovdašnji trgovci duhom, vjerom i identitetom silno su se potrudili, iz lihvarskih razloga, da se došljacima prilagode. Pa da im se i prodaju ako dodvoravanje nije dovoljno.

Dolaze i zato što ovdašnja mala, lokalna političko-administrativna mafija na njima šićari, od portira u prizemlju do kancelarija na spratovima. Ne razmišljajući koliko je trenutni sitni dobitak sutrašnji svekoliki gubitak. Čast rijetkima koji to vide i onima koji se ne prodaju za nekoliko stotina eura, pa ni za mnogo više. Dolaze i jer vide da će uz njih, što ih bude više, svakim danom bivati sve manje onih koji nisu njihovi. Oni što nisu "ummetr" su već otišli ali se polako spremaju i svi drugi. Prof. Duraković je u pravu. Sutra, i to brzo, "oni" će postati dominantni, sa svim pravima vlasnika grunta, ne samo kao vikendaši, već i s trajnim boravcima kupljenim za siću, a mnogi i s državljanstvom. I pravima koja iz toga proističu. U zatvorenim naseljima sa svojim školama i džamijama, lokalnim "institucijama" i običajima u koje se neće više dirati jer za njih neće važiti ni ovdašnji zakoni ni nadležna domaća ministarstva i inspekcije. Onda ni policija.

Ovi što sad šute, u vrhovima, slat će signale: Ne dirajte ih, nije zgodno, eto ih tamo, ipak su oni "naši". Blagonaklono, onako kako se već na to gleda legalizirajući im lažne firme koje služe samo doseljavanju, kupovini grunta, korupciji i širenju "naših". Ne ni poslovima, ni zapošljavanju, ni investicijama čemu je, valjda, bio namijenjen dobrohotni zakon o tim kobajagi firmama, sa dvije hiljada maraka kapitala, i milionima neoporezovanih maraka za ukopavanje ovdje.

Ne slutim već znam i još nešto u vezi s tim "sutra". Kazuju zabrinuti da pretjerujem. Živi bili pa vidjeli. Na vidiku je poraz barem značajnijeg dijela terorističke gamadi u Siriji i Iraku. Priča ulazi u fazu čišćenja. Na hiljade zlikovaca traži mišije rupe po svijetu gdje bi se sakrili uz novi lažni identitet. Takve, eno, već pronalaze po Skandinaviji, Njemačkoj i drugim evropskim državama.

Evropska zemlja koja voli novce onih što kupuju grunt kroz fiktivne firme, u kojoj vlast ljude odande mami jer su "naši", u kojoj im se nude naselja gdje hoće, zemlja u kojoj su se svi navikli na njihov izgled i porijeklo – dušu je dala za novi život i pritajenih zlikovaca odande. Pored normalnih i korektnih.

Posebno ako su, po raznim dodvorničkim definicijama i u našim medijima kao i politici, mnogi od tih zlikovaca tek "umjerena opozicija". I tako, dok im ne prorade stari demoni ili novi-stari zadaci. Neka ih bude nekoliko desetina, dovoljno je. Dvjestotinjak istinski ovdašnjih u ISIL-u, ako su živi i ako se vrate, teško će se prikriti. Njih zna ko treba znati i time se profesionalno bavi. Ali šta s mnogim drugim koje tek treba prepoznavati. Sada već među hiljadama a sutra među desetinama hiljada u zajednicama na nekada našem a sutra tuđem gruntu u državi BiH. Neko to dozvoljava i u to se "ugrađuje". Da se ne lažemo. Ili da se lažemo? Kao i povodom drugih projekata zvanih - prevari, očisti, uzmi. 

Eto zato je ovo priča zapravo o nama, a ne o onima koji vole hladan potok, za početak.