A čiji si?

Radiosarajevo.ba
A čiji si?

Više od pjesme i poruku Ja nisam vaš koju je otpjevao Mile Kekin, frontmen Hladnog piva, pred nekim zidom negdje, poslala mi je prvo minule subote stara prijateljica iz Zagreba. 

Piše: Zlatko Dizdarević za Radiosarajevo.ba

Revolucionarka do srži, kao što joj je i muž bio. Generacija je koja s Kekinom i Pivom, reklo bi se, nema mnogo veze. A evo ima itekako. Veli da je stihove, posebno ono "...ja nisam vaš, moji su dobili '45..." preslušava cijeli dan. Kaže, i narednih će dana. Meni drago, sjetih se i oca, pa zivkao okolo da kažem nekim jaranima, da to ima na internetu, da je Index objavio. Kad sutradan, evo priče o tome, pjesma i ispisani stihovi posebno, i na ovom našem portalu. Vidim, čita se, sluša i prenosi k'o ludo. I mimo svih onih svakodnevnih guranja pod nos vijesti o pucanjima i krađama, pljačkama po bankama i kladionicama, gaženjima na cestama, ubistvima 'nako, kriminalu na sve strane, o jadima jadnim s obrazom, kruhom i parlamentarcima, srceparajućim dramama bivših misica i Miloševićevih gorila koje, eto, svinjska gripa stiže, šta će drugo...

Pjesma o kojoj priča cijeli Balkan: Moćna poruka rokera digla regiju na noge (VIDEO)

Očigledno je, kako se čini, da ono "ja nisam vaš, i tako ću učiti i svoje dijete" ima negdje i ovdje malo tla na koje može da padne i da se primi. Ali da se o tome ne govori baš mnogo i otvoreno. Ako može ovako, anonimno, kliknuti na računar u osami svoje sobe i biti miran i zadovoljan onako za sebe, to je dosta. Pa i kada se takvi svi zbroje to je kap u moru ali, dobro je kako je sve ostalo okolo, sa svima nama. Mislim, što se spremnosti tiče da se nešto javno kaže, učini, zahtijeva. Volio bih da se varam, pa ne ide. Ne radi forme i onoga što se tako kaže, već istinski – čast izuzecima. U medijima, na univerzitetima, u kulturi, među intelektualcima i političarima. U "javnom životu" i među ljudima od religije, isto tako. Sve stane u omanju kafanu. Ima, doduše i ona što kaže kako je ovdje narod bolji od političara... Možda i jeste ali nije dokazano. Ko to pouzdano zna i kako se to može sa sigurnošću tvrditi. Iskustvo je svježe. 

U Hrvatskoj, koja je država, ne baš bog zna kakva ali jeste, danas je muka. I to ozbiljna. Oživljavaju duhovi iz mraka. Tri su bloka, kad se sve pojednostavi. Najglasniji su, do urlanja, oni što bi da "lustriraju" unaokolo temeljem laži o prošlosti. I rade na tome strasnom upornošću, skoro pa biti ili ne biti. Naspram njih su oni što po odlukama ovih prvih treba da budu "lustrirani", definitivno i do groba, ako može odmah. Oni dižu glas, pišu, polemiziraju, pjevajući šalju  poruke bez nejasnoća poput Kekina, potpisuju peticije s imenom i prezimenom. Čak se i urnebesno rugaju zna-se-kojim domaćim liderima, uz ostalo i filmskim montažama s Hitlerom i "arijevcima" u glavnim ulogama. Novokomponovani ideološki partijci crnih boja poprilično su na udaru dijela javnosti čiji je dignitet važniji od šutnje. I ideologije, mada je u svemu ovdje ponajmanje riječ o inače ozbiljnoj stvari kao što je ideologija. Hoće se unovčiti i vlast, i jare i pare. To je suština te storije. 

Imaju, kao uvijek, oni treći što šute. 

Nije im lako jer je tamo u njih sada poprilično teško biti do podne 'vako, a popodne 'nako. Tu orijentalnu lukavost valja dobro poznavati. Uostalom, na tome su se i Nobelove nagrade dobivale. Tamo se valja opredijeliti, za "moje koji su dobili '45." ili za "njihove"  koji su izgubili i tada i kasnije pa bi sad da nadoknade sve odjednom i sa kamatama. Lažući i o porazima i pobjedama. Ondašnjim i ovim današnjim.

U nas ovdje je također drama, ali ne baš iste vrste. Mi nemamo kolektivni zajednički orijentir ni prema nazad ni naprijed, prema desno i lijevo. Prema bogu i šejtanu/đavlu, društvu i državi, posebno prema prošlosti. Budućnost je ovdje vic. Kunemo se da smo vjernici a vjera računica. Mi smo sve učinili da nam identitet bude lažni ali nikako ne zajednički, jer je tako i etno nacionalizam  postao politika. Politika je samo vlast lažne ali "demokratski izabrane" elite, a smisao njenog postojanja –  kleptomanija  kao sadržaj života. Oni koji nisu u prvom safu te priče, prislanjaju se na sistem i šute. Šutnja ovdje sve govori. Život je imitiranje realnosti koja je, sadržinski ništa. Tu i tamo, šaljemo jedni drugima elektronske poruke kojima smo ovladali. I dodajemo ispotiha, kao minimum ljudske hrabrosti kojom se brani obraz, "klikove" na stihove napisane u daljini a nekako bi da ih pročitamo i kao poručene našim pobjednicima ovdje: "...ja nisam vaš!

Hrabrijima se, vjerovatno, sviđa i ono obećanje ...i tako ću učiti i svoje dijete... Mile Kekin hoće, mada ne treba. Djeca su mu čula pjesmu. Ona takve stvari upijaju, i pamte. Kao što se upija i pamti roditeljska šutnja onda kada se očekivala kakva – takva riječ.  

A zašto se šuti ovdje, danas. Pa valjda zato što se mora znati čiji si, ako hoćeš da kažeš, "ja nisam vaš, od glave do pete!" 

Ma čiji bio.        

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najnovije