Živko Budimir(an)
Piše: Emir Imamović, za Radiosarajevo.ba
Ukoliko se na sudu dokaže da je Živko Budimir, pritvoreni predsjednik Federacije Bosne i Hercegovine, zaista zloupotrijebio položaj i za pare oslobađao bagru iz zatvora, jedno od pitanja na koje nećemo dobiti odgovor, zapravo najvažnije, glasi: da li bi on, bez obzira na sva saznanja SIPA-e, ikada vidio zatvorski enterijer da je znao razmišljati kao, recimo, Mirsad Kebo, Desnica Radivojević, Ramiz Džaferović i njima slični? Odnosno, da je Lagumdžiji, Radončiću i, naravno, Draganu Čoviću, na vrijeme lijepo rekao da - nema problema. Oko svega.
Živko Budimir je, znamo, bio ozbiljan problem za famoznu četvorku, organizaciju udruženog (k)rada, koja je, kada su se između sebe dogovorili o podjeli plijena, na putu ka apsolutnom preuzimanju vlasti imala samo jednu ozbiljnu prepreku: predsjednika Federacije, izabranog u jednoj političkoj vratolomiji i nevjerovatno upornog u sprječavanju drugih.
Ukoliko je Budimir zbilja trgovao odlukama o pomilovanju, kao što tvrde tužitelji, i još se kurčio pred Lagumdžijom i Radončićem, opravdana je svaka sumnja u njegovu inteligenciju. Ukoliko je lažno optužen, a još je sve vrijeme vjerovao da postoje granice koje se ne prelaze u borbi za vlast, njegova naivnost ima dimenzije svemira.
Predsjednik Federacije je, dakle:
a) žrtva puča upakiranog u borbu protiv korupcije
b) bahati lopov koji je uveliko precijenio sebe i potcijenio druge kolege po istom poslu
Šta god bilo, jednako nije dobro. I vraća nas pitanju sa početka teksta.
O usponu bivšeg generala do vrha federalne vlasti, rečeno je i napisano sve što je trebalo. Sa ono jada od glasova koliko je na posljednjim izborima dobio, on ne bi mogao biti niti načelnik Posušja, a ne predsjednik entiteta. No baš je na to mjesto montiran u vrijeme u kojem je Zlatko Lagumdžija govorio o tome kako je, eto, Dragan Čović proizvodio avione JNA, dok ih je Budimir rušio. A onda su se Dragan i Zlatko dogovorili kao veliki i sve bi bilo u redu da je on, Živko Budimir, rekao da - nema problema. Ali nije, pa je, da ponovimo, postao problem.
Za razliku od pravila što vladaju među poštenim svijetom, u bosanskoj politici je svako kriv dok se ne dokaže suprotno. (Ima, naravno, izuzetaka, ali takvi će biti na vlasti čim Vlado Jagodić preuzme Real iz Madrida, a Zisko iz Goražda ode na Eurosong kao predstavnik Danske.) Silina svakog dokaza skupljenog u najozbiljnijoj mogućoj istrazi, kod nas je obrnuto proporcionalna političkoj težini onoga čijim se likom i nedjelom istraga bavila.
"Svako telo potpoljeno u vlast, gubi od svog ubeđenja onoliko koliko je teška njime istisnuta korist", moralna je teorema po Alanu Fordu, barem tako kaže Lazar Džamić u knjizi o fenomenu tog stripa. Živko Budimir je ili ubjeđenja pogubio za iznose od dvadeset do pedesetak hiljada maraka po pomilovanom osuđeniku – barem tako navode tužitelji – ili se tek našao na putu onima koji sa posljedicama utapanja u vlast nemaju problema. Kako god bilo, ispao je i poprilična budala.
Neodgovorno je tvrditi da je Budimir uhapšen, pritvoren i osramoćen na pravdi boga. Sumnjati da je smaknut zato što nije pristao ispunjavati želje takozvane četvorke, znači pokazivati ostatke zdravog razuma u bolesnom društvu. Kratka povijest našeg višestranačja je, zapravo, historija beščašća; hronika trgovine principima i pravilima u ime o(p)stanka u strukturama koje akumuliraju moć. Ukoliko je, dakle, Budimir bandit, imao je priliku života da se u kontinuitetu bavi savršenim zločinom. Jednostavno, mogao se sjetiti da je oduvijek bio socijalista, futurista, ma da mu je Božo Ljubić liječio babu ili barem, kao free lancer na tržištu interesa, u isto vrijeme dilati potrebne političke odluke i pomilovanja. Dok bi služio, svaki proces protiv njega bi, odmah na početku, dobijao etiketu političkog, a takvima, znamo, nema mjesta u demokratskim društvima. Ko ne vjeruje, neka se sjeti jednog, samo jednog značajnog dužnosnika osuđenog za bilo šta – od zloupotrebe položaja do trgovine oružjem - u posljednjih petnaestak godina. Kantonalni kokošari i poneki općinski činovnik se, naravno, ne računaju.
Svaka bitka protiv korupcije kod nas vođena je ne sa ciljem da se korupcija barem umanji, kada se već ne može iskorijeniti, već da se stavi pod kontrolu određene interesne grupe. Drugačije kazano, glomazni administrativni aparat za posljedicu ima i pojavljivanje takozvanih samostalnih djelatnika, koje s vremena na vrijeme treba ukloniti onako kako veliki dileri smiču sitnije preprodavce narkotika. Tek su metode nešto suptilnije.
Pokaže li se, na kraju, da je Budimir zaista kriv, neće to biti nikakav početak sistemske brobe protiv kriminala bjelih okovratnika i kapilarne korupcije, već njihov nastavak drugim sredstvima i sa drugim ljudima. Dokaže li se, pak, da je nevin, svakako će biti kasno. Za ozbiljan rat protiv lopovluka, prvo treba pohapsiti one što im se imovina uvećala do granica bezobrazluka, a sve, kako je govorio notorni Nedžad Branković, po zakonu. Odnosno, prema načinima ka koji su ga protumačili u datom, pogodnom trenutku. Takvi su, međutim, kod nas vlast. Stvarna.
Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.