Željko Komšić: posljednji na liniji odbrane

Piše: Emir Imamović

Odlazak Željka Komšića iz Socijaldemokratske partije BiH, nije udarac od kojeg će se SDP teško oporaviti, već udarac od kojeg se posmrtni ostaci te stranke neće oporaviti nikako.

Garant da na narednim izborima neće završiti kao Stranka za BiH na prošlim, SDP-u je bila Komšićeva popularnost, praćena mogućnošću da on konačno zamijeni Zlatka Lagumdžiju na mjestu šefa partije i usput pomete bagru za koju nije sigurno da zna raditi još nešto, osim kunjati u predsjednikovoj guzici i ponekad reći nešto što on, Zlatko, misli, ali mu se mrsko peglati po press konferencijama. Još je u oktobru 2010. godine, one koju možemo smatrati nultom u našoj mirnodopskoj propasti, bilo jasno kako Komšić svoju izbornu pobjedu ne duguje SDP-u, te da SDP svoj rezultat duguje Komšiću - koji je osvojio pedesetak hiljada glasova više od stranke u kojoj je bio kao potpredsjednik, da bi na kraju završio kao i svi nespremni glancati lik dragog vođe.

Niti na lokalnim koji uskoro slijede, niti na općim izborima 2014, SDP bez Komšića ne može ponuditi jedan jedini suvisli razlog da ih se ne učini minornom opozicionom partijom. Istina, niti da je Komšić zadržao člansku iskaznicu i čudom ostao neko na koga se u uskom stranačkom krugu, u kojem se praktično donose sve odluke – odnosno, verifikuje ono što je Lagumdžija već odlučio, dogovorio, prodao, obećao – ne bi se SDP mogao nadati nekom naročitom uspjehu, ali bi, ako ništa, neuspjeh bio podnošljiv. Ne postoji, naime, ništa što je SDP najavio a da je to i napravio, osim ako se ne misli na imenovanje dugogodišnjeg sportskog neradnika iz Konjica, Nermina Nikšića, za premijera federalne Vlade.

Jednako, niti sada već jedan i po Komšićev mandata u Predsjedništvu BiH, se ne može smatrati uspješnim, ali on je, ako ništa, ostao dosljedan i nepotkožen kao njegove dojučerašnje kolege iz vrha propale, potrošene, nepotrebne stranke koja, možda, nije imala opasne namjere, ali će iza nje ostati posljedice kao da jeste.

Postoji, naravno, teorijska šansa da do narednih izbora Socijaldemokratska partija uradi sve suprotno od dosadašnjeg, a nova vlada, odnosno vlade, vrate zemlju sa ruba potpunog raspada, upolove broj nezaposlenih, povećaju mizerne prosječne plate, započnu velike infratsrukturne radove, samo što je sve to skupa, zajedno i odvojeno, manje vjerovatno od toga da će Željo osvojiti Ligu prvaka.

Poraz ovakvog SDP-a nije samo izvjestan, već i poželjan. Problem je, međutim, što on podrazumijeva ili (i to u boljem slučaju) povratak SDA na vlast ili, što je gore i samim tim izvjesnije, trijumf Fahrudina Radončića, jedinog koji i hoće i može i zna biti gori od Zlatka Lagumdžije i Milorada Dodika zajedno.

Ustavne promjene što su ih dogovorili Lagumdžija i Čović i zbog kojih Komšić više nije imao niti jedan razuman razloga da se pravi gluh, nijem i slijep, reaktueliziraju, posebno na bošnjačkoj političkoj sceni, priču o državotvornim strankama i onima koje to nisu, cjelovitosti, borbi protiv podjela i za nekakvu  građansku državu. Očajan po svom sadržaju, deal SDP i HDZ-a savršeno će poslužiti da se umjesto o ekonomskom kolapsu, govori o patriotizmu generacija, što je, recimo tako, prirodno stanje za Stranku demokratske akcije koja od rata kapitalizira činjenicu da je kao vladajuća s početka devedesetih, jednostavno, morala više od drugih raditi na organizaciji otpora od agresije, koji je, možda, mogao biti i efikasniji, ali ne i profitabilniji za Izetbegovićeve saradnike.

Sa druge strane, Stranka demokratske akcije pod Sulejmanom Tihićem učinila je više – ne i dovoljno, daleko od toga – na vlastitoj reformi iz pokreta u stranku, nego na promjeni svijesti svojih birača. Kako je usput izgubila i financijska i medijska uporišta pomoću kojih se održavala na vlasti, te džamije koje su - prije nego će Tihić Mustafi Ceriću objasniti da SDA nije političko krilo IZ i ne služio da bi ispunjavalo želje reisu-l-uleme – funkcionirale kao operativne partijske ćelije, te na kraju pristala na koaliciju sa SDP-om, tako je i vlastite šanse umanjila do te mjere da joj za povratak na vlast treba ozbiljan saveznik. Samo što ga nema: partnerstvo sa SDP-om se pokazalo krivim, ono sa Savezom za bolju budućnost ne dolazi u obzir, dok SBiH navodno postoji, a ni to nije sigurno.

Rezultat vladavine Zlatka Lagumdžije bit će, na kraju, ostvarenje snova Fahrudina Radončića, budućeg bošnjačkog lidera za kojeg je SDP već obavila najteži dio posla: Stranci demokratske akcije su izbijene poluge moći, neovisni mediji koji su godinama radili ono što je trebala građanska opozicija su skoro pogušeni, dok će ustavne reforme definirati BiH baš po mjeri vlasnika „Avaza“.

Bosanskog zeta i naturaliziranog nacionalnog vođu u perspektivi, nikada i nije zanimalo nešto više od „bošnjačkog entiteta“. Onako kako je, gradeći medijski imperij od laži, ucjena i proizvodnje straha, za target grupu odabrao isključivo Bošnjake – sve je u Dnevnom avazu, od imena, preko uređivačke politike, tema, novinarskog jezika...jasno govorilo kako ta novina ne postoji da bi je, osim ako im posao ne nalaže, čitali Srbi i Hrvati – tako će i daljnji politički uspon temeljiti na glasovima samo jednog, najbrojnijeg, naroda. Srbi i Hrvati, gdje god stanovali i šta god mislili, za njega će biti svedeni na Milorada Dodika i Dragana Čovića, sa kojim će živjeti kao sa dobrim susjedima. Niti će on smetati njima, niti oni njemu, a ono što moraju zajedno, obavljat će preko neke stvari i reda radi.

Prije nego postane prvi u Bošnjaka, Radončić će, ne treba imati iluzija da možda neće, SDP-u učiniti isto što i Stranci demokratske akcije. Potonji su ga, što ne treba dva puta ponavljati, učinili, kako je sam govorio, bogom u Sarajevu, dok ga SDP pravi važnijim nego što jeste. Na kraju će, bude li bilo potrebe, a hoće, Lagumdžija i socijaldemokrati proći kao i svi koji su svoju ulogu u Fahrinom životu odigrali. Ima ih, to znamo, za telefonski imenik. Drugačije rečeno: za sve loše od 2010. do 2014, „Avaz“ će okriviti SDP, vjerovatno istim riječima kojima sada za protekle dvije decenije optužuje onu stranku bez koje bi i danas bio isto što i ranih devedesetih.

Sve u svemu, dogovor SDP-a i HDZ-a loš je, već je rečeno i ovdje i drugdje, iz bezbroj razloga, a jedna od njegovih najgorih posljedica lako bi mogla biti smrt svake nade da će na barem jednom dijelu teritorija BiH početi izgradnja pristojnog i podnošljivog društva. Onakvog kakvo Radončića zanima koliko i situacija u Jemenu. Dobro, možda malo manje.

Tako je, eto, Željko Komšić, ni kriv ni dužan, došao u poziciju da bira: ili će politiku za dvije godine napustiti kao gubitnik ili će - jer on je, ma šta o sebi mislili i Zlatko i Bakir i Fahro, najpopularniji političar među najbrojnijim narodom - makar pokušati spriječiti Fahrudina Radončića da iz buduće bošnjačke izborne jedinice izađe kao apsolutni gospodar života. Naših i očajnih naravno.