Zelena špilja... (GRANICE)

Piše: Rade Šerbedžija, odlomci iz još neobjavljene knjige 'Green Card'

Imao je trinaest godina. Dani i godine neobuzdane znatiželje. Zaputio se s majkom u šumu brati gljive. Dan je bio vruć. Kolovoz. Ni daška vjetra. Ni ptice niotkud. Kao da je vrijeme zastalo. Tek su njihovi koraci, jednolični ali uporni, odjekivali tišinom kamenjara.

- Kiša će - rekla je majka.

Stigli su na jednu uzvisinu. Visoka trava bila je okružena drvećem među kojim se izdvajao stari hrast raspolovljen u sredini debla nekim davnim udarcem groma. Nedaleko njega nalazio se izvor ograđen kamenjem. Iznad izvora izdizala se jedna strma stijena koje je na svome vrhu imala otvor promjera oko dva metra. Obično je špiljama ulaz u podnožju kakve uzvisine. Ova kao da je imala ulaz s neba. Ulaz u špilju bio je obrastao mahovinom i lišćem, a u jednom uglu rastao je crveni cvijet koji su tamo zvali «zmijski kukuruz».

- Eno djedove Zelene pećine - rekla je majka.

Pećina je bila riječ kojom su u tome gorštačkom kraju nazivali kamene otvore u brdima i bila je nekako primjerenija za tajnovite priče od riječi špilja kojoj su nas podučavali u školama.

Utjerivala je strah u kosti. Ali je nekom čudnom snagom izazivala i mamila. Kao da je uspon i ulazak u nju bio test odrastanja, odnosno neka vrsta mladenačke inicijacije. Neki su, odvaživši se dodirnuti crveni cvijet, usli u špilju, nesretno zaglavili.

Mjesecima je, osjetivši moć privlačnosti crvenog cvijeta i tamnog ulaza na vrhu litice, radoznalo promatrao to čudesno mjesto. Kao u teatru. Potrčao je po visokoj travi, došao do izvora i bacio kamenčić u njega. Zažmirio je i pokušao zaželjeti tri želje. Onda je majka kriknula. Ispod njegovih nogu izmiljela je velika šarena zmija, uspravila se kao čovjek i nešto mu na uho šaputala. Nasmiješio se i slegnuo ramenima, a zmija je ispred njega nekakav čudesan ples počela plesati. Bile su to baletne figure, mala ali vragolasta poskakivanja koja su bila opasna, a opet, taj ples kao da je htio ostaviti dojam bezazlenosti, potrebe za blizinom onoga što sanjamo.

Bio je to neobjašnjiv i ugodan trenutak. Neko pomazanje nevidljivom rukom. To je vjerojatno ono što je priroda čuvala za njega kao nepoznanicu koju će pokušati odgonetnuti. Majka se skamenila. Nije se mogla pokrenuti. Samo je tiho cviljela i prošaptala:

- Sine, zmija će ti oči iskopati i srce izjesti.
- Ne boj se, majo, to je djedova zmija, želi da se igramo.

Rukom je blago zmiju dotaknuo i naočigled majke zmija je kroz oči ušla u njega. Zgrčio se i pao na zelenu travu. Bio je netko drugi, netko tko se vratolomnom brzinom mijenjao. Vjetar je odnekud tog trena zapuhao i raznio perje maslačka i zmijskog crvenog cvijeta po polju.

Bio je ptica, riba, krhotina zvijezde, ljekovito bilje; jedino nije osjetio ni pauka, ni mrava, ni ništa što je nalik na kukca.

Počeo je kroz travu puzati, a onda se uspeo uz drvo i tamo se skrio u krošnji staroga hrasta. Majka je skamenjena promatrala cijeli prizor i ništa nije mogla učiniti. Smogla je napokon toliko snage da sjedne na jedan kamen i da ga plačnim glasom zamoli da siđe s drveta i izbaci šarenu zmiju iz tijela. Šutio je i s jedne grane, uz koju se spretno držao, promatrao u izvoru svoje lice.

- Oči su mi promijenile boju. Postao sam čudotvorac.

Zatim je s drveta poletio kao ptica. Mogao je puzati. Mogao je letjeti. Uz strmu se stijenu lako popeo, došao do otvora špilje i potražio orlovsko gnijezdo. Uzeo je jaja orlovska u ruku i jedno po jedno ispio. Tada se odozgo nad izvor nagnuo i vidio da su mu oči uistinu dobile modro-zelenu boju.

Od sreće je glasno viknuo u mrak špilje, a iz nje se vratila nekakva čudesna glazba, tako ugodna uhu njegovu da je od radosti sa stijene poletio kao orao i kružio zrakom iznad majke koja ga je zapanjeno gledala. Smijao se, pjevao, puzao, letio, u izvoru se gledao i napokon posustao. Iznemogao, legao je ispod velikog hrasta i želio mu se pod koru zavući. Hladan znoj ga je oblio i povraćao je nekakvu žutu tekućinu. Osjećao je da umire. Onda je vjetar najednom strašno zapuhao i grom zagrmio i prve kapi kiše spasonosno padoše na njegovo blijedo lice i na majčine ispružene ruke. Majka je tužno i bolno zakukala, dotrčala do sina svoga i na grudi ga privila. Nekoliko puta ga je snažno šakom u trbuh udarila, ne bi li istjerala zmiju iz tijela njegova.

I kiša je prestala. I ponovno se pojavilo sunce. I na nebu se razlila duga. Šarena. I miris se jagoda širio iz pokislih grmova. Kao da je nestalo privida. Orlovi su šumeći krilima uletjeli u zelenu špilju i čulo se njihovo bijesno kliktanje.

Majka je prva progovorila:
- Sine, jesi li ti maloprije puzao livadom, skakao po drveću, letio zrakom, uspeo se na Zelenu špilju i jaja orlovska ispio? Jesi li to ti bio ili mi se samo pričinjalo?
- Samo ti se, majo, pričinjalo. Kao što će ti se i kasnije činiti sve ono što budem izvodio. Moji čini su pričini. Tako je to u kazalištu-pećini.

Zbunjeno ga je i sa strahom pogledavala.

Negdje iz daljine djed je mahnuo rukom. Lice mu je bilo zadovoljno. Kao da je netko bez ozljeda usvojio šarenu zmiju zavodnicu.

- Hajdemo ubrati svježih gljiva za našega djeda. I poneku ranu divlju
šumsku jagodu…

Polako se pridigao sa zemlje. Podigao je svoj maleni ranac i prebacio ga spretno preko ramena. Majka je s trave pokupila pogaču koju je tog jutra za put im ispekla i otresla mrave što su se skupili oko rasutog sira škripavca, uvijenog u bijeli ubrus izvezen crveno-bijelim šarama.

Nedaleko šumskoga puteljka kojim su došli, odnekud su se stvorili nekakvi ljudi u zelenim uniformama. I pse tragače su držali uz noge, na kratkim lancima. Tamo pored potoka koji su prešli, stajala je sada žicom ograđena granica i nekoliko putnika je čekalo u redu držeći velike kofere u rukama.
Polako su krenuli prema graničnom prijelazu, koji se tu tako nenadano i niotkud, nekim čudom stvorio i iza kojega je svjetlila jarkim suncem obasjana velika široka bijela cesta, čekajući na sve njihove bezbrojne buduće korake...

Ilustracija: Boris Stapić

GAVRAN
Pođoh da se ubijem
revolver je dobro napunjen.
Od Beograda naovamo
sjever me šiba
dobro je dobro je.
Pođoh da se ubijem
točno u podne.
Izabirem
vrijeme prostor i mjesto
govorili su:
Taj se ubija često...
Revolver je dobro napunjen
moj auto staje
točno u podne
kad mi je sunce nad glavom
plavom
Zastajem
nad poljem crnim
i ravnim
10 km do Subotice.
Izabirem baš te ravnice
i gutam zemlju
crnu crvljivu
pšenicu i šećernu repu.
Pođoh da se ubijem
točno u podne
tamo gdje na napušteno polje
crne ptice
slijeću da opominju
ko gavrani iz neke
davne pjesme
ko gavrani iz neke
davne pjesme.

NAPOMENA IZDAVAČU: I sad na ovome mjestu pišem o granici između Srbije i Hrvatske. Prelaz. Nema Djuti frija. Nema piva. Nema Borislava...