Vrh Evrope i dno Bosne

Krajem marta, tačnije dvadesetog dana trećeg mjeseca 1989. godine, košarkašice „Jedinstva Aide“ iz Tuzle postale su prvakinje Evrope. Pobijedile su u Italiji, u Vicenzi, ekipu „Primigija“ s četiri razlike (74 – 70). To „Jedinstvo“ i ta „Aida“ su bile: Jadranka Savić, Ilvana Zvizdić, Mara Lakić, Vesna Pođanin, Dragana Jevtić, Smilja Rađenović, Zorica Dragičević, Naida Hot, Stojanka Došić i, normalno, najbolja košarkašica tog doba i svugdje – a i kasnije i isto svugdje – Razija Raza Mujanović. 

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba 

Trener ekipe je bio Mihajlo Miki Vuković. Ni Jugoslavenska radio-televiziji, niti Televizija Sarajevo, nisu prenosile finalnu utakmicu. Biti iz Jugoslavije i biti prvak Evrope u košarci, to se nekako podrazumijevalo. Uostalom, do te 1989. već se navršilo skoro deset godina, petnaestak dana manje, otkako je K.K. Bosna iz Sarajeva osvojila Evropu...  

Početkom novembra, tačnije trećeg dana jedanaestog mjeseca 2014. godine, radnice Fabrike obuće „Aida“ iz Tuzle su blokirale saobraćaj i to je najmanje što su mogle i trebale napraviti. Od augusta one nisu dobile topli obrok, kartu za gradski prijevoz i niti jednu jedinu dnevnicu. Inače, ta njihova dnevnica za osam sati rada je pet maraka! Satnica je, dakle, malo više od pola marke: šezdesetak feninga, konvertibilnih.

Prije dvadeset i pet godina Fabrika obuće „Aida“ je bila generalni sponzor Ženskog košarkaškog kluba „Jedinstvo“ iz Tuzle, a Ženski košarkaški klub „Jedinstvo Aida“ iz Tuzle je bio prvak Evrope. Titulu je, da ponovimo, osvojilo u Italiji, u koju se, kažu, izvozilo najbolje od onoga što je „Aida“ pravila. Mora i da jeste, jer ono što se moglo kupiti u tuzlanskim prodavnicama, nisu bile ružne, već odvratne cipele. 

Tako su, eto, mahom žene – jer je obućarska, kao i tekstilna industrija, dominantno ženska i, uz ostalo, temelj emancipacije, proizašle i iz egzistencijalne sigurnosti – pravile cipele, prodavale ih, primale plaće, dobivale društvene stanove i onako, usput, izdržavale prvaka Evrope u ženskoj košarci. 

Dvadeset i pet godina poslije, mahom žene, proizvođačice obuće, rade za, u vrh glave, tri -četiri stotine maraka: topli obrok plus prijevoz plus onih pet maraka dnevno, samo što ih, eto, ne vide. Novembar je, da podsjetimo, a od augusta im nije plaćeno – ništa. 

"Ljudi, moji, je li to moguće?!"

Četvrt stoljeća je za povijest kao stotinka sekunde za ljudski život. Ako i toliko. Za našu propast, tih je frtalj vijeka, očito, bilo dovoljno. Zapravo, više nego dovoljno da se od vrha Evrope stigne do bosanskog dna, za koje znamo da je duboko, jako, jako duboko. 

„Ljudi moji, je li to moguće?!“, uzviknuo bi, da je živ, legendarni Mladen Delić. Odgovor je, iako je pitanje retoričko: normalno da je moguće; udario četnik s jedne, a neoliberalni kapitalizam s druge strane i ode fabrika kao da je bog nije ni dao. 

To s kapitalizmom je dosta poznato gradivo. Tržište je nemilosrdno, a biti kupac ne znači i biti odan. Uglavnom, dok su radnice „Aide“ čekale Dejtonski mirovni sporazum, dućane su zauzele cipele koje po Indoneziji, Kini, Indiji, tamo negdje, prave djeca za tri dolara dnevno ili, po trenutnom kursu Centralne banke Bosne i Hercegovine, malo manje od pet maraka. 

E sad, ima radno sposobne djece po tim kinama, indonezijama, indijama, negdje, više, daleko više, nego obućarki u Bosni i Hercegovini, pa, kako god se pogleda, ispadne da one Tuzlanke sa svojim proizvodima mogu ostati na tržištu jedino ako rade za džaba i još u svaku cipelu prije nego ode u prodaju stave makar po dvadeset maraka. Ovako, s peticom svaki dan, toplim obrokom i mjesečnom kartom za autobus, nemaju ama baš nikakvu šansu. Navodno.

Prokleti kapitalizam, neoliberalni i svaki drugi, utvrđujemo evo već dvadesetak godina, ne valja, ali to kakva smo mi govna, e to je neopjevano. Zato, uostalom, umjesto nekada pristojne države imamo septičku jamu u kojoj je moguće da neplaćene radnice deblokiraju saobraćaj zato što su im živčani sugrađani trubili, ljutiti jer ne mogu proći... No, nije to, kao što se može i očekivati, najgore. Grozno je kod nas još uvijek daleko, baš daleko od najgoreg. Beskrajno je uporan bosanski čovjek u dokazivanju da od lošeg ima lošije, gore od goreg, a da je najgore kao beskonačno u matematici. Normalno, minus beskonačno.

Cipele za "Pradu" ili za plaću...

Nisu, u najkraćem, radnice „Aide“ izgubile svaku šansu da u ovoj današnjoj BiH rade i od rada žive, već je nisu ni dobile, a krivica nije samo na Radovanu Karadžiću i neoliberalnom kapitalizmu kao takvom. Njega je, u ovom slučaju, začinio onaj tranzicijski, a naš, bosanskohercegovački.  

„Prilikom posrtanja Fabrike, njima su bile interesantne novije i skuplje mašine. Zato su s novih strojeva skidane naljepnice i stavljane na stare mašine, a gdje su završile nove mašine, nije vam teško pretpostaviti“, objavio je još početkom godine portal Doznajemo, osvrćući se na vijest da radnice tvornice „Bosit Industry“ iz okoline Tuzle proizvode cipele za „Pradu“. Tu je informaciju, inače, razglasio suvlasnik „Bosit Industyja“,  Miralem Bajraktarević, o kojem su, pod uvjetom anonimnosti, govorile radnice „Aide“: „Gospodin Miralem primi radnike s biroa koji su teškom socijalnom statusu, uzme pare za njih, i drži ih po šest mjeseci, a zatim dobiju otkaz. Glavna majstorica, nekoć šefica proizvodnje u tuzlanskoj 'Aidi', gospođa Kika, je penzionerka, a također osim nje radi još jedno šest do sedam penzionerki, pa kad dođe inspekcija one se razlete po krugu inkubacionog centra. Nad radnicima se vrši toliki teror da je jedan broj njih postao psihijatrijski slučaj. Preko stotinu radnika je ostalo bez posla u 'Aidi' baš zbog malverzacija u poslovanju, staž im nije bio uvezan. Dobivali su po 100 KM plaće kao milostinju, i to nekad u godini po jednom“. 

Prema istom izvoru, Miralem Bajraktarević je, prije nego je počeo proizvoditi cipele koje njegove zaposlenice mogu vidjeti na televiziji, a ne mogu platiti nikako, radio u „Aidi“! Da, onoj „Aidi“ u kojoj se radi za pet maraka dnevno, topli obrok i prijevoz, ali teorijski. Praktično, radi se za onu stvar.

I zbog sjećanja na ono neko davno vrijeme u kojem je Fabrika obuće „Aida“ iz Tuzle finansirala evropske prvakinje, dok tuzlanske obućarke nisu crnčile za „Pradu“, već za plaću, stan, topli obrok i godišnji u radničkom odmaralištu na moru. Bilo je to prije samo dvadeset i pet godina... 

Reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba.