Toliko od Suljagića

Piše: Emir Imamović

U nezaustavljivom putu ka duplom dnu – onom koje, očito, postoji jer kada god čovjek pomisli da ne možemo niže, ispostavi se da ima još puta u ponor – stigli smo do tačke kada je svaki zdravorazumski potez čudo, šok, iznenađenje i, normalno, uzrok nekakve krize. Emir Suljagić, ministar obrazovanja u Vladi Kantona Sarajevo, povukao je jedan beskrajno razuman, normalan, neophodan potez, pa sada na njemu hodže i popovi kurac oštre. Nekada sjajni novinar Dana, izvještač sa najvažnijih procesa za ratne zločine u Haagu i autor ultimativne knjige o Srebrenici, Razglednica iz groba, odlučio je – sve u skladu sa zakonom, da ne bude kakve zabune – da ocjene iz vjeronauke više neće ulaziti u prosjek učeničkog uspjeha. I rekoh, našiljila se SDA preko svog visokog predstavnika za košarku i bogoštovlje Elmedina Konakovića, zakukale vjerske zajednice, dok je donedavni bilten Mustafe efendije Cerića, Dnevni avaz, zaključio kako ministar Suljagić poručuje djeci da nije poželjno učiti vjeronauku.

„Naša djeca nisu jednaka pred zakonom. Onima koji pohađaju vjeronauku ocjena ulazi u konačni prosjek, dok pritom djeca koja ne pohađaju vjeronauku ostaju uskraćena za svoja osnovna prava, prava na jednakost. A moje pitanje okupljenima jeste: Da li smo mi u Sarajevu takvi ljudi, narod koji, pozvaću se na Georgea Orwella, dijeli djecu na jednake i jednakije?”, rekao je deputatima kantonalnog parlamenta ministar i završio sa: “To je sve od mene”. A više i ne treba: da evo sada podnese ostavku i posveti se uzgoju filovanih paprika ili nekoj većoj budalaštini, Emir Suljagić je uradio više nego, barem, dva njegova prethodnika. Jednostavno da jednostavnije ne može biti: izborna nastava je neobavezna, pa ako u prosjek ocjena ne ulazi, šta znam, domaćinstvo, dramska, plesna…nema vala nikakvog razloga da u isti taj prosek uđe i učenje o tome da sve što treba znati piše u svetim knjigama. Pa, valjda, i to da je Dejtonski mirovni sporazum – božije davanje.

Najefikasniji način da se utišaju zahtjevi za jednakošću u društvu jeste da se marginalizirane optuži kako rade ono što se radi njima. Tako je, recimo, Nedžad Latić u Sarajevu pronašao nekakve militantne ateiste, one što su, garant, uveli islamski vjeronauk u vrtiće; kreirali atmosferu u kojoj je prihvatljivo, ma normalno, prekinuti program javne televizije da bi se oglasilo vrijeme iftara; odlučili da se gradsko zemljište i građevine bez imalo zadrške i promišljanja o političkim dimenzijama takvig poteza, daju milionerima da grade replike malezijskih granapa i saudijskih hotela u kojima čovjek za svoje pare može kupiti što god hoće, od pureće šunke (koja, inače, postoji k’o i tufahija od banane) do, za akšamluk idealnog Seven up-a; propisali da se, eto, za bajrame ne radi, a za božiće ide na posao (tamo gdje su katoličanstvo i pravoslavlje dominantni je, znamo, obrnuto);  kreirali atmosferu tako da vrijeme održavanja društvenih zbivanja u mjesecu Ramazana ovisi o teravijama, a i to pod uslovom da SAFF ne javi na vrijeme kako Junska revija kupaćih kostima može, al’ u oktobru, kada opet bude na snazi neislamski kalendar.

Na jednak način danas djeluju kritičari Suljagićeve odluke, tvrdeći da su polaznici vjeronauke diskriminirani u odnosu na one koji jednom sedmično, sa drugaricama i drugovima, čuvaju hodnik. Svih ovih godina je, naravno, bilo sasvim suprotno: ako je dvoje djece – “mali militantni ateista” i konzument prava da sa drugima koji to žele, dakle žele ali ne moraju, pohađa vjeronauku - trebalo po još jednu peticu da bi bili odlični, jedno je samo moglo plakati zato što nije bolje naučilo geografiju, dok je drugo hvatalo prosjek na neobaveznom času! Kako je, na kraju, prosjek bitan pri daljnjem školovanju, računanje ocjene iz vjeronauke bilo je jasna poruka djeci da je poželjno pohađati taj predmet i, normalno, dobro učiti. U bukvalnom i prenešenom značenju.

U uređenim društvima ministarsko je mjesto skoro tehničkog karaktera. U džungli, u sistemima u kojima ama baš ništa ne valja, u Bosni i Hercegovini recimo, ministarski je posao, ako se hoće raditi pošteno, kao što se uglavnom ne radi, rudarski i revolucionaran. Istovremeno je i prilika za dokazivanje kvalitete, sposobnosti i odlučnosti. Emir Suljagić se, u, kako se to kaže, svom resoru, ponio liderski i reformatorski. Znao je, naravno da je znao, kako će sebi na leđa natovariti i hodže i popove i one mame i tate što članstvo u Savezu komunista okajavaju preko dječijih petica iz bogoštovlja, ali je, jednako tako, znao da je ukidanje diskriminacije među djecom, kao i među odraslima uostalom, civilizacijska tekovina, te da je temelj slobode jednakost u pravu na izbor i posljedicama tog izbora.

Nakon što je degažirao Arziju Mahmutović, čija je jedina referenca bio hidžab, Emir Suljagić je i, recimo tako, bogu u svjetovnim školama našao adekvatno mjesto. Na časovima na koje se ide dobrovoljno. Kao što se u vrijeme njihova održavanja, jednako dobrovoljno, može sjediti u hodniku ili igrati u dvorištu. Bez ikakvog utjecaja na uspjeh u školi. I svemu ostalom.

Svaku svoju reakciju na tekst možete poslati autoru na e-mail adresu: imamovic@radiosarajevo.ba