Svim silama protiv Dodika!

Piše: Vuk Bačanović

Ali, kojim i kako? Postoji li u BiH stvarna politička snaga koja se može suprotstaviti ekstremno desničarskom mračnjaštvu “nezavisno-savezno-socijaldemokratskog” predsjednika RS-a? Da li to mogu biti bošnjačke državoljubne snage koje će se ekspresno okupiti na mig sina najvećeg sina, koji je učio “i od Alije i od jalije”? Ili će to biti federacijska “ljevica” oličena u SDP-u BiH, degenerisana jalovim državnim patriotizmom i kompromisima sa ustaškim crnokošuljašima iz HSP-a? Istim onima koji se volšebno uvlače u glavni grad BiH, zahvaljujući gostoprimstvu, nekada progresivnog, Franjevačkog studentskog centra? Da li će to možda biti avazoidna opozicija koja bi se s Dodikom utrkivala u izgradnji Potemkinovih sela? Da li će Dodika smiriti raznoliki spektar akademskih i intelektualnih konsocijacijalista, identitologa, hipi postmodernista i pripitomljivača nacionalizma?

Hoće li to biti međunarodna zajednica sa svojom ideologijom slobodnog tržišta, liberalizma, individualizma, odnosno takozvane “slobode pojedinca”? Najzad, bilo nam je obećano da će ove vrijednosti razobličiti i obesmisliti identitete zasnovane na religijskim mistifikacijama i etničkim mitologijama koje srednjovjekovlje interpretiraju u stilu Tolkienovog Gospodara prstenova, ili Dungans and Dragons video igrica i stripova.

Što se tiče desničara i federacijskih “ljevičara”, koji se s desnicom takmiče u patriotizmu, teško da će (ako, za sada, otpišemo opciju ratnog sukoba), Dodik pasti kao žrtva ideologija koje ga hrane. I koje on hrani!. Kako je u svome tekstu Kako se dogodilo da konačno ličimo na Evropu lucidno zaključio Goran Marković “Dva ekstrema, koja se isključuju, zapravo se najbolje dopunjuju.” Ako mafijaške avazoide odbacimo kao fatalnu opciju za Bošnjake, a ne za Dodika, a s njima i jalovu akademiju kao (uglavnom bezopasne) moraliste i narikače, ostaje nam samo da se ozbiljnije pozabavimo međunarodnom zajednicom. Je li ona svojim vrijednostima, a zapravo ekonomskim interesima, u stanju (i želi li uopšte) zbrisati Dodika s lica Bosne?

Neki teoretičari globalizacije, kako tržišni fundamentalisti, tako i ljevičarski intelektualci tzv. “hiperglobalisti” su nas ubjeđivali da globalizacija podrazumijeva neprikosnovenu dominaciju međunarodnih nad domaćim institucijama, odnosno opadanje moći države, kao i slobodu od nazadnih shvatanja koju tržišna ekonomija donosi svakom društvu koje zahvati. Pa ipak, stvarnost je posve drugačija. Međunarodne institucije nisu ništa drugo do sredstvo dominacije nacionalnih buržoazija moćnih imperijalističkih država, kojima je malo stalo do naprednosti shvatanja svojih kompradora (posrednika u rasprodaji javnih dobara), sve dok isti ostaju lojalni kompradori. Drugim riječima, zbog čega bi se njemačka ili američka buržoazija bavila pitanjem ljudskih prava u vukojebini tipa Bileće, kada ne znaju kako spasiti eurozonu od katastrofalne recesije? Isto tako, zbog čega bi se Dodik bavio posljedicama svjetske recesije u svojoj despotiji, kada može posegnuti za odbranom ugrožene kulture “klanja i oranja”, ne bivajući time ništa manji rasprodavač javnog dobra imperijalistima? Naizgledne suprotnosti su, zapravo, sistem spojenih posuda.

Kako objašnjava brazilski marksistički ekonomist i član internacionalne Konferencije socijalističkih ekonomista (CSE) Alfredo Saad-Filho “globalizacija nije homogen proces”: “Radi se o zbiru međusobno više ili manje povezanih procesa... koji se odvijaju različitim brzinama i pravcima u različitim oblastima širenja svjetske ekonomije. Neki od ovih procesa imaju težnju erodiranja nacionalnih država i lokalnih identiteta, dok ih drugi ojačavaju”. (Alfredo Saad-Filho, Uvod u zbornik radova Anti-Capitalism: A Marxist Introduction, London 2003)

Uostalom, kako će Međunarodna zajednica riješiti problem nacionalizma u BiH, kada ga nije riješila ni u svom navodnom kraljevstvu mira, ljubavi i kooperacije? Krupni kapitalisti i dalje širom svijeta koriste nacionalnu državu i nacionalizam kao glavna oružja u svojoj međusobnoj konkurentskoj borbi. Tako svjedočimo ispadima njemačkog šovinizma prema “lijenim” Grcima, flamansko-valonskom konfliktu u Belgiji, nacionalističkim tendencijama u Sjevernoj Irskoj, Škotskoj, Walesu, grčko-turskoj podjeli Kipra, baskijskom i katalonskom nacionalizmu u Španiji, tursko-kurdskom konfliktu u Turskoj itd. Čak i u Italiji razlike u ekonomskoj razvijenosti sjevera i juga, dovode do sistematskog kreiranja netrpeljivosti, šovinizma i separatističkih težnji. Zbog čega onda očekivati od Dodikove kompradorske mafije da ne kupuje najmonstruoznije oblike pravoslavnog klerofašizma, kako bi odbranila svoje bijedne plaćeničke interese? Ako prolazi u “naprednom” svijetu, što ne bi u rupi na kraju to istog svijeta, kao što je BiH, odnosno dio BiH?

Nacionalna država, a s njom i nacionalna netrpeljivost je - racionalno gledano - prevaziđen koncept, ali ona neće biti prevaziđena, prije nego što bude prevaziđen njen temelj: kapitalizam (ma šta libertarijanci o tome mislili). Nacionalne države i poludržave kao što je Dodikova despotija služe lokalnom obliku kapitalizma na isti način na koji su razna kraljevstva, grofovije, vojvodstva sa svojim komplikovanim sistemom carina, putarina i sličnih nameta služile feudalcima krajem 18. stoljeća. Urednik Internacionalne marksističke tendencije Alan Woods ispravno zaključuje da “istorija svijeta u zadnjih stotinu godina nije ništa drugo do pobuna proizvodnih snaga protiv okova nacionalne države.” (Alan Woods i Fred Weston, Marxism and the National Question)

Kojim se onda silama boriti protiv pogubnog Dodikovog secesionizma i getoizacije srpskog naroda pod čizmom njegovih birokrata, tajkuna i popova? Kako osloboditi druge narode BiH koristi koju njihove vođe izvlače iz despotovog “huškanja”? Ako to već ne mogu učiniti nacionalisti drugih boja, “ljevičari” patrioti, Međunarodna zajednica, ili akademski kameni spavači, onda se iz postojećih društvenih protivrječnosti mora iskristalizirati nova snaga, neopterećena nacionalnim i patriotskim mantrama. Nedavno su SDP-ovi intelektualci i političari, na čelu sa Slavom Kukićem i potpredsjednikom FBiH Svetozarom Pudarićem, pokrenuli inicijativu o stvaranju tzv. “lijevog bloka” političkih partija i organizacija, koje bi se trebale “okretati” oko SDP-ove osovine.

Taj projekat ima mogućnost da uspije jedino ukoliko SDP BiH sam postane “ljevica”, odnosno izvrši korijenite unutrašnje reformu: odbaci patriotski i nacionalistički iluzionizam, smijeni despotsko staljinoidno rukovodstvo, odrekne se neoliberalizma i u sukobu rada i kapitala, neprikosnoveno stane na stranu rada. Tek onda bi mogao imati svježinu neophodnu da odgovori istorijskom zadatku koji je neminovan: da uništi nacionalizme i njihove uzroke! Ako SDP ne odabere tu stranu, druge snage će, nesumnjivo to učiniti. Te snage, još nisu dovoljno stasale, ali rastu.