Šta zaista povezuje Izrael, Tursku i BiH?

Piše: Vuk Bačanović

Šta povezuje vladajuće klase u Izraelu, Turskoj i BiH? Možda to što se bošnjački i hrvatski član Predsjedništva BiH zalažu za priznanje palestinske države, dok srpski to bojkotuje radi dobrih odnosa sa međunarodnim pro-izraelskim lobijima. Možda i to što je politika Turske po tom pitanju naklonjenija Palestincima, a bošnjački i hrvatski član Predsjedništva se itekako mogu okoristiti propalestinskim i proturskim sentimentom u bošnjačkom dijelu Federacije. Možda i to što prva dvojica neoosmanističkog tigra od papira mogu koristiti da se hvale „jakim“ zaleđem, a treći kao strašilo kojim se u kosti utjeruje nacionalno jedinstvo. Naravno, ni izraelsko nacionalističko strašilo iz Dodikovog kabineta – Ari Livne – nije za odbaciti. Svako ima svoga istorijskog „prijatelja“, čija je funkcija, međutim, mnogo drugačija nego što se predstavlja raspamećenoj masi.

Sarajevski mediji će tako na prvo mjesto isticati sankcije koje je Turska, uz prekid vojne saradnje, trgovinskih ugovora i protjerivanje ambasadora, uvela Izraelu. Malograđanština prelistava novine, srče kafu i likuje nad „pobjedom“. Banjolučki mediji će, međutim, istaći opasnost od islamističkog udruživanja, a prof. dr. Darko Tanasković i njegov mostarski kolega Mile Lasić će nas još jednom upozoriti na Reisove izjave glede Turaka i prihvatljivosti turskog islama američkim interesima u regionu. Malograđanština prelistava novine, srče kafu, izražava bojazan od Turaka. Divi se Dodikovoj bahatosti. I u jednom i u drugom slučaju „mi se moramo držati skupa“.

U isto vrijeme će malo koji (zapravo ni jedan) medij na svojoj naslovnici istaći da je prije samo nekoliko dana na ulicama Tel Aviva, Jerusalema i Haife demonstriralo nekoliko stotina hiljada ljudi, podržavajući revolucije u arapskim zemljama i uzvikujući parole: „Odgovor na privatizaciju: revolucija!“ Samo u Tel-Avivu na ulice je izašlo 300.00 ljudi. Niko od bosanskohercegovačkih malograđanskih i „patriotski“ zabrinutih medijskih operatera neće istaći da ovaj pokret u Izraelu ima podršku 90 posto stanovništva. Niko neće istaći osnovni razlog protesta. Iza liberalno-kapitalističkog blještavila i glamurozne fasade krije se, kao i obično, ekonomski varvarizam. U 21. stoljeću, u periodu razvoja proizvodnih snaga, kakvo čovječanstvo nije vidjelo od svoga postanka, prosječan Izraelac sebi jedva može priuštiti najosnovnije životne uslove: da plati stanarinu i račune! U prosječnog Izraelca, dakako, ne ubrajamo samo Jevreja, već i Arapina! Koliko je bosanskohercegovačkih medija, stavljajući u prvi plan huškačke izjave turskih i izraelskih političara objasnilo da u Izraelu, rame uz rame, protestuju i Jevreji i Arapi, dakle Palestinci obije vjersko-etničke zajednice. Ko je prenio moćnu izjavu mladog Arapina Shahina Nassera za Haretz, tako aktuelnu i za BiH:

„Danas mijenjamo pravila igre. Nema više koegzistencije bazirane na pukom preživljavanju. Ono što se ovdje dešava jeste istinska koegzistencija, kada mladi Arapi i Jevreji marširaju rame uz tame pozivajući na socijalnu pravdu i mir! Nama je dosta svega!“

I dok je jasno da vlada Benjamina Netyanjahua neće izaći u susret zahtjevima demonstranata, u „pomoć“ mu ne dolazi niko drugi do „strašni Turčin“ Ahmet Davutoglu, koji se najednom našao silno uvrijeđen izraelskim odbijanjem da se zvanično ispriča za napad na flotilu sa humanitarnom pomoći za Gazu, koji se odigrao prije više od godinu dana, da je čak nagovijestio svoju posjetu Gazi. Bez obzira na to kakve se sve pokvarene namjere kriju iza ovog manevrisanja kompradorske islamističke mafije koja vlada Turskom, jasno je u kojem pogledu će ono ići na ruku izraelskoj desničarskoj vladi u pacifikaciji zemlje.

„Neprijatelji su ojačali, pa vam je stoga bolje da plaćate astronomske stanarine i jedva preživljavate, jer ćemo u protivnom dovesti u opasnost naš 'identitet' i viševjekovnu slavnu istoriju“, standardna je desničarska argumentacija na koju se svodi cjelokupna bh politička močvara.

Malograđanština oduševljena turskim „zaokretom“ nije svjesna da Turska, kao članica NATO-a, u skladu sa svojom podređenosti američkom imperijalizmu ništa ozbiljno u regionu ne može i ne smije učiniti samostalno. Prema tome, odnosi dva eksponenta jednog te istog imperijalizma će se sasvim sigurno popraviti nekom „mirovnom inicijativom“, a u svjetlu novog približavanja u regiji.

To da stanje radničke klase u liberalnom „neoosmanskom carstvu“, nije ništa bolje zasigurno neće biti tema diskusije o poboljšanju odnosa, već jedino nova preraspodjela političkog plijena. Napokon, vladajuća islamistička AKP partija, kao najveći sprovoditelj privatizacija i suzbijač radničkih prava u istoriji Turske, mora na neki način skriti svoju pravu prirodu imperijalističke odskočne daske na Bliskom Istoku. U tom smislu Allah i Kur'an su za nju isto što i Biblija i Isus Hristos sa američke republikance u eri Busha Mlađeg. Ako će NATO-vi avioni u nekom narednom „širenju demokratije“ uzlijetati sa baza na teritoriji Turske, onda je svakako politički mudro prethodno se junačiti pred masom, pokazujući srednji prst mrskim i redovno za sve krivim „Jevrejima“.

Poruka sa zajedničkih jevrejsko-arapskih protesta „Odgovor na privatizaciju: revolucija!“ ne sviđa se ni jednima ni drugima, kao ni bosanskohercegovačkim navodnim „protivnicima“ po pitanju međunarodne politike. Buržoazija je, kada je njena parazitska uloga u pitanju, uvijek naprasno jedinstvena, pa i u svojim svađama. Vrijeme je da to postane i klasa koja je izdržava. To vrijeme nije došlo, ali je na pomolu! Sazrijeva.