Šta je nama Sjeverna Koreja?

Neka niko ne gradi među nama zidove
od kamena ili od mržnje,
pozdravite zoru i stanite uz nas,
jer postojaćemo ujedinjeni  ili umrijeti u osami...
U našem svijetu zatrovanom otimanjem,
oni što uzimaše, sad moraju davati,
jer tako nestaje mržnje među narodima,
koji nemaju drugu Zemlju na kojoj će živjeti...
(Internacionala, tekst Billy Bragga)

Piše: Vuk Bačanović

Potresna histerija stanovnika Sjeverne Koreje povodom smrti ‘dragog vođe’, još je jednom demonstrirala degenerativnu narav staljinizma, kao i njegov uništavajući utjecaj na ljevicu. Patrijarhalnost i konzervatizam, policijska država, kontrola uma, kroz ekskluzivnu državnu ideologiju, kult nepogrešivog lidera i vojske, sve je to potpis ideologije, koja je zaostalost zemalja u kojima je došla na vlast, obavila crvenim plaštom. Ne treba dodatno objašnjavati koliko ideologija nepogrešivosti vođe, čije se “mošti”, prema zadnjem izvještaju sjevernokorejskih vlasti, čudom, ne raspadaju, ima veze sa ljevicom ili socijalizmom.

Predrag Vranicki je pisao da je staljinizam “jedan sistem vlasništva zamijenio drugim: kapitalistički državnim; jedne najamne odnose drugim, jer je i u sistemu državnog socijalizma radnik odvojen od upravljanja i raspodjele, tj. sredstava za proizvodnju se nalaze u njegovim rukama.”

Bez ekonomske slobode, sloboda nije moguća, a nje, na različite načine nema ni u kapitalizmu ni u staljinističkim diktaturama. Marx je još 1848. pisao da “komunizam ne oduzima nikome moć da prisvaja sebi društvene proizvode”, već da on “samo oduzima moć da se tim prisvajanjem podjarmi tuđi rad.” Drugim riječima, on je društveno-ekonomski okvir koji brani da se podjarmi sloboda raspoloaganja vlastitim proizvodom i organizovanjem vlastitog života u ime ideologija iza kojih stoji klasni ili kastinski interes. Ma koliko kretenizam izolacionističke sjevernokorejske ideologije, sa sve histeričnim spikericama u tradicionalnim nošnjama i sletovima u čast obogotvorenih vođa, nalikovao na opsjenarske nacionalističke, patriotske i religiozne rituale i ideologije širom svijeta, jedno je jasno: izdana od strane staljinističke države-monstruma, radnička klasa je svoje najveće istorijske pobjede ostvarila na Zapadu, kroz stvaranje tzv. “država blagostanja”. Besplatno zdravstvo, besplatno obrazovanje, socijalna sigurnost, državni stanovi, povoljni krediti, progresivni porezi na bogatstvo i luksuz, socijalna pomoć nezaposlenima, smanjeni broj radnih sati, sve ono što danas uzmimamo zdravo za gotovo, a što neoliberalna reakcija sistematski razara, rezultat je te borbe.

Zgražavanje nad staljinističkim hororima komadićka zemaljske kugle koji se zove Sjeverna Koreja, mnoge dovodi do razmišljanja prema kojem moraju biti "zahvalni" jer ne žive u takvom sistemu. Nakon prizora histeričnog plača Sjeverokoeranki pred kipom odapelog “dragog vođe”, svaka se kapitalistička dadžbina i represija, čini daleko lakšom i slađom. Paralogika "uvijek može i gore", prema tome, nije svojstvena samo stanovnicima Bosne i Hercegovine i Balkana. Štoviše, strašenje drastičnim pomanjkanjem slobode u sjevernokorejskoj nedođiji nije ništa drugo do sredstvo za postepenu institualizaciju nesloboda kod kuće.

I dok se javnost nanovo i nanovo smije i užasava Koreancima ispranog mozga, savjetnici Baracka Obame su najavili da će predsjednik SAD ipak potpisati kontroverzni zakon S-1867 (Akt ovlašćenja nacionalne odbrane). Već izglasan u Predstavničkom domu i Senatu, ovaj zakon podrazumijeva potpunu suspenziju "habeas corpusa", pravnog akta čijom primjenom privedeni građanin, bez dovoljno predočenih dokaza, mora biti oslobođen pritvora. Umjesto toga, zakon koji će Obama potpisati daje apsolutnu slobodu vojsci i tajnim službama da na tlu SAD hapse američke građane, bez ikakvih dokaza o krivnji, a samo na osnovu procjene o njihovoj mogućoj neprijateljskoj, odnosno terorističkoj djelatnosti.

Svim uhapšenima na osnovu ovakve sumnje se dodjeljuje status "neprijateljskog borca protiv zakona". Protiv njih se provodi izvanredni postupak koji uključuje neodređeno vrijeme držanja u pritvoru, pa čak i doživotni zatvor. Ono što je započela administracija Busha mlađeg Patriotskim aktom (2001), preko Akta o državnoj sigurnosti (2002), Akta o vojnim komisijama (2006) i Aktom ovlašćenja nacionalne odbrane iz 2007, sada dovršava Obamina. Ne treba dodatno objašnjavati koliko "osnovane sumnje" u nezvaničnoj policijskoj državi mogu biti korisne za suzbijanje i gušenje demonstracija kao što su one pokreta Occupy Wall Street, koji su već iskusio svu silu "demokratske" policijske brutalnosti. Marksistima ne treba pojašnjavati šta se dešava. Kriza kapitalističkog društveno-ekonomskog sistema, zahtjeva krizna rješenja. Kako je u svojoj studiji o fašizmu podvukao Todor Kuljić "procesi konentracije kapitala i kriza skidaju veo ekvivalentne razmene s antagonističke strukture društva. Što se društvo jasnije pokazuje kao udruživanje zasnovano na prinudi, utoliko hitnija postaje potreba za snažnijom državom." (T. Kuljić, Fašizam, Beograd 1987, str. 44)

To, u osnovi, znači da buržoazija koja u vrijeme rasta kapitalističke ekonomije, zahtjeva "manje države" (tačnije manje pritiska radničke klase na državni aparat), sada, u svome interesu (više države za sebe), smišljeno jača izvršnu vlast nad zakonodavnom, kako bi efektnije suzbila klasni bunt. U prošlom stoljeću, vladajuće klase su krizu 'riješile' dovođenjem na vlast esktremne desnice (fašizma u Italiji, nacizma u Njemačkoj) ili uspostavljanjem ratne kejnzijanske ekonomije u SAD, no sada taj scenarij nije tako lako izvediv.  U svijetu u kojem su tržišta dosegla svoje limite, a rat nacionalnih buržoazija za širenje vlastitih tržišta onemogućen obostranim posjedovanjem nuklearnog oružja (odnosto neisplativošću svekolikog uništenja), klasne protivrječnosti će implodirati unutar svakog od velikih blokova ponaosob. To smo već mogli vidjeti u SAD kroz pokret Occupy Wall Street, a nedavno i u Kini gdje su seljaci u južnoj pokrajini Guandong podigli ustanak, istjerali "komunističke" birokrate i uspostavili samoupravu, kao na odgovor na plan privatizacije poljoprivrednih zadruga i raspordaje kolektivne imovine.

Da vladajuće klase, strahujući od sve izvjesnijih klasnih nemira, usvajaju sve oštriji kurs, svjedoči i zv. SOPA Stop Online Piracy Act - Akt o zaustavljanju piratskih aktivnosti na internetu, koju je predložio Predstavnički dom američkog kongresa, a radi navodne 'zaštite američkog vlasništva od krađe'. Iza ove povelje se, suštinski, ne krije ništa drugo do suzbijanja on-line diskusija i organizovanja, te besplatnog pristupa informacijama, literaturi i softveru. Represivna država treba što zaglupljeniju i neinformiraniju masu. O kakvoj se 'zaštiti' radi svjedoči i predložena odredba, prema kojoj će federalne institucije imati ovlasti gašenja Twittera ili bilo kojeg web-sitea, i to u svakom trenutku u kojem to bude smatrale neophodnim. Da li je potrebno podsjetiti da su sve dosadašnje antirežimske demonstracije u SAD dogovorene upravo on-line? Ukoliko SOPA bude usvojena, to će neminovno značiti kraj slobode interneta i suzbijanje svih progresivnih tekovina informatičke revolucije. Radi se o jednom od najkonkretnijih primjera kapitalističkog potkopavanja proizvodnih snaga, kao i korištenja tehnologije za dobrobit cijelog čovječanstva. Tekovine Sjeverne Koreje više se i ne čine toliko sjevernokorejskima? A gle, ne sprovode ih "komunisti".