Srebrenica u Reisovom društvu spektakla

Piše:Vuk Bačanović

Religija je afirmisala kosmički i ontološki poredak koji je odgovarao interesima gospodara, tumačeći i ulepšavajući sve što je društvo trebalo, a nije moglo da obezbedi. U tom smislu, svaka odvojena vlast je uvek bila spektakularna.

(Guy Debord, Društvo spektakla)

„Spektakl je kapital akumuliran do stepena u kojem postaje slika“, pisao je još 60-tih godina prošlog stoljeća situacionistički teoretičar Guy Debord. Jezik spektakla nije ništa drugo do set „znakova vladajuće organizacije proizvodnje - znakova koji su u isto vreme i krajnji proizvod te organizacije.“ Šta to znači? To znači da vladajuća ekonomska klasa kreira onakvu vrstu predstave, koja će ujedno biti i reklama njenog održavanja na vlasti i još više od toga: da svoju obmanu pretvara u realnost koristeći tijela živih ljudi kao građevinski materijal. Drugim riječima, da obmanu materijalizira, učini jedinim svijetom za svoje najamno radništvo, kako bi ono i dalje poslušno igralo svoju društvenu ulogu. Ulogu u spektaklu. Najčešći spektakl biva borba za slobodu, odnosno odbrana od neprijatelja.

U spektaklu „otadžbinskog rata“ i „osvete Turcima za bunu protiv dahija“, izvođači iz vojske VRS su prije 16 godina sistematski poubijali između 7 i 8 hiljada bošnjačkih muškaraca i dječaka u Srebrenici. Istina, u selima oko Srebrenice su, u ratu, ubijani i srpski civili. Kako tvorci spektakla u svojim kreiranjima realnosti ne moraju samo angažovati žive, već i mrtve (što su na strašniji način izgubili živote to bolje), onda će posebno oni poslužiti u stvaranju novog pravoslavnog spektakla, prema kojem se u Srebrenici nije dogodilo ništa naročito.

Zapravo toliko nebitno da Milorad Dodik mirne duše može reći da se RS „već izvinula“, baš kao da se radilo o seoskoj svađi u kojoj je pokradeno oko 8000 krompira, a ne toliko ili više ljudskih života.

Tvorci spektakla – vladajuća ekonomska klasa i njihov izvršni odbor političara i ideologa – eksploatišu najrudimentarniji čovjekov nagon: privrženost zajednici, odnosno potrebu za socijalizacijom. Tvorcima spektakla je jasno da čovjek teži biti dio grupe koja ima svoje dostojanstvo, svoj ugled i svoja ostvarenja. Riječju, on se mora ostvariti kao društveno biće. Pa ipak, budući da socio-ekonomski odnosi u kojima vladajuća klasa ostvaruje svoje interese neizbježno proizvode ratove i masovna ubistva radi profita, to je potrebno prirediti spektakl u kojem se ubistva ili nisu dogodila ili je za njih postojao jako dobar razlog.

Glumci u spektaklu, koji i nisu ličnosti, jer svoju ličnost kupili su od kreatora spektakla, uglavnom neće povjerovati u bezličnost svoje egzistencije i potisnut će ili ignorisati sve što se protivi narativu u okviru kojega su socijalizirani. „Spektakl uništava granicu između sopstva i sveta, gazeći to sopstvo, sa svih strana opkoljeno prisustvom-odsustvom sveta. Spektakl takođe uništava i granicu između istinitog i lažnog, potiskujući neposredno doživljenu istinu ispod konkretnog prisustva lažnog, iza koje stoji čitava organizacija pojavnosti.“, rekao bi Debord.

No nama, radi drugog dijela ove priče valja postaviti još jedno ključno pitanje: Kada je čovjek već roba na tržištu, zbog čega to ne bi bile i ljudske kosti, pogotovo ako se pomoću njih kapitalizira udio u vlasti?

To valjda najbolje zna Mustafa Cerić, već duže vremena uposlen kao dir..., pardon, reisu-l-ulema Islamske zajednice BiH. Obraćajući se rodbini istrijebljenih Srebreničana, Cerić je ustanovio da su u Potočarima „svaki Bošnjak i Bošnjakinja... dužni obnoviti zavjet da će se brinuti za drugog Bošnjaka i Bošnjakinju ma gdje bio, ma gdje bila u svijetu.“ Šta to zapravo znači? Da će se Bošnjakinje i Bošnjaci brinuti o svakom Bošnjaku i Bošnjakinji samo na osnovu njihovog bošnjaštva? Šta to uopšte znači „brinuti“? Hoće li se za njih „brinuti“ na onaj način na koji se za njih duže od 16 godina „brinu“ bošnjački tranzicijski kriminalci, „kontroverzni biznismeni“, prijatelji i podržavaoci reisa Cerića? Teško!

U Cerićevom društvu spektakla koje nastaje nad kosturima istrijebljenih, većina se mora brinuti jedino da ne zabrine pljačkašku „manjinu“, samo zbog toga jer je i ona “Bošnjaci” i jer se jednom godišnje pojavi u Potočarima, naravno kada su tu kamere i foto-aparati. Dežurni nacionalista ili uvrijeđeni malo(umni)građanski histerik će upozoriti da je bošnjačko uvezivanje u tom smislu opravdano, jer su srebrenički dječaci i muškarci ubijani upravo i samo zbog toga što su Bošnjaci i muslimani!

Međutim, nije li drugi nacionalistički cirkus spektakla također “solidarizirao” mrtve, i na osnovu njihove patnje, žive samo na osnovu nacionalne pripadnosti? Nisu li kreatori četničke republike u BiH devedesetih također naricali nad jamama, odnosno kreirali spektakl svenacionalnog jedinstva roneći krokodilske suze pred kamerama (nacionalne) televizije nad kostima ljudi koje nikada nisu poznavali? Bilo je bitno da budu dio spektakla! Njihove preživjele srodnike, koje također nisu poznavali su, nakon što su ih nahuškali u rat za ‘pravednu stvar’ i posijali stotine novih masovnih grobnica, temeljito opljačkali! Dovoljno je ući u tragove novca pa da se utvrdi odakle bazdi nečovještvo! Svakako iz džepova nekolicine nacionalno svjesnih profitera, baš kao i u slučaju profesionalnih naricatelja nad Srebrenicom.

No s njima valja biti solidaran radi mrtvih, baš kao da imaju neku specijalnu vezu s njima! Preživjeli da bi ispoštovali svoje mrtve, moraju biti na ispomoći onima koji besavjesno trguju uspomenama na njih. Nacija je ništa drugo do lažno jedinstvo obmanjivača i obmanutih u spektaklu!