Spor oko Ministarstva fekalija

Piše: Vuk Bačanović

Sinoć je 5.000 demonstranata hodalo Zagrebom. Spaljene su zastave vodeće nacional-demokratske (HDZ) i vodeće socijaldemokratske stranke (SDP). Potom je zapaljena i zastava Evropske unije. Na jednom od dominantnih transparenata je pisalo „330.000 nezaposlenih, 40.000 bez plate, KAPITALIZAM – NE HVALA!“. Jasno je da u Hrvatskoj, kao i brojnim evropskim državama,u nedostatku radikalne lijeve avangarde, njen prostor počinju ispunjavati opozicioni desničari, koji, pozivajući se na "tradicionalne vrijednosti" nastoje istisnuti vladajuću neoliberaliziranu desnicu, no ovaj transparent je zagrebačkim protestima dao sasvim novu dimenziju.

U Bosni i Hercegovini, tačnije u Sarajevu, Banjoj Luci i Mostaru, cifre bi oslikavale daleko veću katastrofu: „500.000 nezaposlenih, neznani broj onih koji su na minimalcu, odnosno robova čija mizerna nadnica ne prelazi 312 KM, neutvrđen broj onih koji rade na crno, stotine hiljada onih koji komercijalnim bankama ne mogu plaćati kredite po lihvarskim kamatama koje su, liberalnim zakonodavstvom, omogućili nacional-demokrati i socijaldemokrati, stotine hiljada prevarenih žiranata...“.

Lista na transparentima mogla bi prekriti i sarajevsku Ferhadiju i banjolučku Gospodsku ulicu i mostarski Rondo. I više od toga. Zapaljene zastave u Zagrebu, jaka su simbolička poruka za cijeli balkanski region, do sada uljuljkivan mantrama „slobodnog tržišta“, „direktnih stranih investicija“, „evropskih i evroatlantskih integracija“, koje će nam, navodno, same po sebi, omogućiti prosperitet, koji mi, podivljali varvari, koji su do jučer jedni drugima vadili oči, sami sebi, dokazano, ne možemo obezbijediti.

Taj „prosperitet“ morali smo platiti podržavljenjem, upropaštavanjem a potom kriminalnom privatizacijom javnih firmi, gubljenjem finansijske nezavisnosti i svim drugim neophodnim uslovima „tranzicije“ u kolonijalni položaj naspram Imperije. Mi se, da bismo „dugo živjeli i prosperirali“, moramo svrstati u red jurišnika koji će fosfornim bombama proizvoditi kolateralnu štetu u vidu desetina hiljada izmasakrirane i spržene djece u Afganistanu, Iraku (kako stvari trenutno stoje i u Libiji) i čekati pozitivan izvještaj Svjetske banke, odnosno pohvalu daljnjoj klasnoj polarizaciji.

Zapaljene zastave u Zagrebu trebale bi potaknuti i spaljivanje iluzija da će se stanje u Bosni i Hercegovini, preciznije u Federaciji srediti „sređivanjem države“, pa bilo ono po nacionaldemokratskom ili socijaldemokratskom receptu, pogotovo kada nedostatak dogovora o preraspodjeli ministarskih fotelja pretočen u nacionalne trzavice prijeti izazivanjem trajnog konflikta. Dok se nacionaldemokratski hrvatski šef premišlja je li se ili nije dogovorio sa multinacionalnim socijaldemokratskim šefom, ovaj, u savezu sa tranzicijskim mesarskim varalicama i reformiranim crnokošuljašima, najavljuje da će, ukoliko dogovora ne bude, ulice Tripolija izgledati kao Disneyland u usporedbi sa ulicama gradova u Federaciji.

Nije, doduše, precizirao, ko bi u tom slučaju i zbog čega, preuzeo ulogu pobunjenika, a ko pukovnika Gadhafija i ko bi izdavao naređenje da se otvori paljba po gomili i, najbitnije, koliki bi mogao biti bilans žrtava takvog nasilja.

Bez obzira da li će ipak doći do sporazuma crvene i crne buržoazije i njihovih saveznika, ili će insistiranje na radikalizmu stvoriti trajnu krizu blokade entitetskih i državnih institucija, mi ćemo i dalje, u osnovi, imati probleme navedene na u uvodu spomenutom transparentu, a koji bi se mogli svesti na neravnomjernu distribuciju društvenog bogatstva.

Dakle, sagledavanje problema građana Bosne i Hercegovine, postavljeno je na potpuno izvrnutim osnovama. Samo pitanje interesa većine Bošnjaka, Srba i Hrvata, odnosno građana Bosne i Hercegovine „rješava“ se na štetu svih njenih naroda. Bez obzira na prividnu nacionalnu stabilnost i utvrđen budžet, Republika Srpska na jednak način srlja u propast kao i Federacija i to ne samo jer su oblasti u BiH pod trenutnom dominacijom nacionalnih buržoazija geostrateški upućene jedne na druge, već zbog toga jer sve plaćaju isti ceh kolonijalnoj finansijskoj upravi. Svima je onemogućen razvoj koje bi mogle imati ujedinjene u ekonomski što je moguće više samoodrživu zajednicu.

Drugačiji scenariji su također mogući. U nekim svojim futurističko-humorističnim vizijama Bosne i Hercegovine, godine 2020, predočujem si najboljeg prijatelja sarajevske klerikalno-tajkunske oligarhije Muammera el-Gadhafiija na funkciji reis-ul-uleme (ipak je vakuf kojeg je uvakufio za njega najbolje skrovište), dok gladnu radničku klasu ulicama megapolisa Novog Tripolija (bivšeg Sarajeva) rastjeruju njegove manekenske komandosice.

Dok se na višim luksuznim nivoima megapolisa predstavnici oligopola zapadne i kineske finansijske aristokratije budu ćaskali o tome koja bi od korporacija za eksploataciju pitke vode mogla dobiti ugovor o „strateškom“ partnerstvu na 200 godina u BiH, s tim da će zaposliti 1.000 ljudi i platiti ih 99,7 eura mjesečno, partijska rukovodstva bh. stranaka će javnost izvještavati o drugačijim razgovorima.

Naime, u donjim sektorima budućeg megapolisa razvio se unosan biznis uklanjanja ogromnih izliva fekalija iz viših sektora, budući da siromašna javna uprava donjih sektora nema dovoljno budžetskih sredstava da popravi zastarjele kanalizacione cijevi.

Stoga je predmet spora stranaka izbornih pobjednica izbio oko toga čiji će predstavnik držati novoutemeljeno Ministarstvo fekalija, koje namješta poslove malim firmama svojih prijatelja „kontroverznih biznismena“. Tenzije samo što ne eskaliraju. U pitanju je vitalni nacionalni interes. Kako će fekalije u donjim sektorima biti raspoređene? Svaka sličnost sa sadašnjošću nije slučajna. Namjerna je i alarmantno upozoravajuća.