Socijaldemokratska degeneracija

Piše: Vuk Bačanović

Predsjednik i ministar vanjskih poslova Srbije, Boris Tadić Vuk Jeremić, uspjeli su u Atini izlobirati odgodu suspenzije SNSD-a iz Socijalističke internacionale (SI), a koja je uslijedila nakon što je SDP BiH Dodikovu partiju prijavio zbog ispoljavanja ekstremnog nacionalizma. Suspenzija je odgođena „do najesen“, kada će se SI, nakon daljnjeg monitoringa, donijeti konačnu odluku ima li u SNSD-u ekstremizma ili ne i kako se, u konačnici, postaviti prema drugu Dodiku, koji već duže vrijeme zastranjuje udesno.

Socijalisti uz Miloševića

Do tada ćemo vjerovatno svjedočiti daljnjim međusocijaldemokratskim prebacivanjima, velikim riječima i ispraznim prijetnjama. SNSD će u optužbama SDP-a biti partija ravnogoraca preobučenih u crveno, dok će optužbe SNSD-a protiv SDP-a biti koalicija sa desničarima, bilo da se radi o Tihićevoj SDA, bilo o frankovačko-ustaškom HSP-u, čiji je heroj utemeljitelj koncentracionog logora Dretelj, Blaž Kraljević. Ma koliko i jedna i druga strana u svojim tužakanjima bile licemjerne i patetične, sa žaljenjem se mora konstatovati da su obje u pravu.

Neko bi se mogao prisjetiti i neugodnosti da prethodni vladar iz socijaldemokratske dinastije Andreas Papandreou (otac sadašnjeg grčkog premijera i predsjednika SI, Georgiosa), nije nalazio ništa sporno u podržavanju „socijalističkog“ predsjednika Srbije Slobodana Miloševića i ne tako socijalističkog predsjednika RS-a, optuženika za ratne zločine Radovana Karadžića. Ali tako to biva sa socijaldemokratima! Uvijek postoji razlog zbog kojeg čine reakcionarne kompromise, a taj razlog je vlast po svaku cijenu! Tako je socijaldemokrat Friedrich Ebert, slijedeći primjer „drugova“ u drugim evropskim državama, podržao “domovinu” u imperijalističkoj klanici Prvog svjetskog rata.

Papandreou Senior je u određenom momentu trebao podršku klerikalnih krugova jedine oficijelno pravoslavne države na svijetu - Grčke, te je pomogao pravoslavnoj SDS-ovskoj braći u etničkom čišćenju i genocidu, dok je, pak, „socijalist“ Milošević pokrenuo više osvajačkih ratova koristeći se nacionalističkom ideologijom u manipulaciji masama. Tako se Dodik od glumljenja demokrate i liberalnog lovca na međunarodne donacije vratio četništvu, a Lagumdžija završio u koaliciji sa frankovcima, korumpiranim zelenim kadrom i kontroverznim mesarima, tužakajući „druga“ Dodika šefu grčke države koji je netom naredio policiji da brutalno prebija demonstrante.

Napad na radničku klasu

Dvije bosanskohercegovačke socijaldemokratske prema tom stranke su sitne, ali ponešto različite ribe prisiljene da dijele isti lavor prljave vode i u njemu se koprcaju kompromitujući se, po potrebi, na različite načine. Međutim, mora se vrlo jasno istaći da, uprkos svim trulim kompromisima, SDP BiH nije pretrpio onaj stepen degeneracije kao SNSD, koji ne samo da je u koaliciji sa karadžićevskim desničarima (SDS), već je po svemu poprimio crte ekstremno nacionalističke stranke, što, kao što smo vidjeli, ne predstavlja ništa neobično za internacionalu iz koje bi trebao biti izbačen.

Pa ipak, ako za trenutak zanemarimo stepen šovinizma, oportunizma, tajkunizma, odnosno gangsterizma unutar različitih članica SI, onda će nam se ukazati suština koja ih vezuje. Kako je u svome članku „Grčka drama ulazi u novu fazu“ objasnio urednik sajta „In defence of Marxism“, Alan Woods, socijaldemokrati u svim zemljama se susreću sa „vječnom dilemom“: „Jednom kada dograbe vlast, dovode se pred težak izbor: ili će braniti interese radničke klase i napasti kapital, ili će braniti kapital i napadati radničku klasu. Redovno izaberu drugi put.“

To, međutim, ne povlači samo hladno posmatranje pljačkanja, a potom prebijanja radnika kada demonstriraju zbog drakonskog rezanja svojih životnih standarda, već i pristajanje na manevrisanje u okviru ideologija koje je kapital već ranije kupio i plasirao radničkoj klasi kako bi sprječavao njenu solidarnost i tako uspješnije umnožavao svoje profite. Ta ideologija je kod Dodika daleko ekstremnija. Radi se o srpskom nacionalizmu.

Dodik svjestan krize

Kod Lagumdžije ona nije šovinistička, ali se radi o državnom patriotizmu, koji nije ništa drugo do državni nacionalizam. Prva, budući šovinistička jeste opasnija unutar Bosne i Hercegovine, ali se mora biti na čisto da je ishod i jedne i druge za radničku klasu isti, jer će se (kako vidimo na primjeru Španije i Grčke), na njene privilegije jednako udarati bez obzira jesu li na vlasti socijaldemokrati, ili nacionaldemokrati. Stepen tog udarca ne odlučuju oni, nego njihovi poslodavci, odnosno krupni kapital!

Upravo zbog toga, umjesto strategije odbrane radničke klase, predstavnici SDP-a, Damir Mašić i Saša Magazinović mirno u Atini mirno posmatraju dok policija njihovog „druga“ Georgiosa Papandreoua mlati radnike kojima su plate prošle godine srezane za trećinu, a sada, kao posljedica prihvatanja „mjera štednje“, za dodatnih 30 posto.

Upravo zbog toga, njihov odmetnuti „drug“ Milorad Dodik bahato poručuje da će istupiti iz SI, optužujući je da je „odgovorna za krizu“! Drugim riječima, „prepredeni Lijevčanin“ dobro zna čega je član i kakvu je politiku sprovodio, pa mu se sada valja nabrzinu preobući u narodnog tribuna, baš kao i Lagumdžija u branitelja od kriminala, iako je bio sudionik „najdokumentovanije afere“ koja se ikada našla pred Tužilaštvom BiH.

„Ne može se biti pošten u kriminalnom sistemu“, standardni je izgovor. Upravo u sistemu i jeste socijaldemokratski problem.