Smrt zlatkizma

Željko Komšić, hrvatski član Predsjedništva BiH i potpredsjednik SDP-a BiH, jučer je dao ostavku na sve stranačke funkcije unutar SDP-a BiH, što je u dijelu javnosti izazvalo nevjericu i zgražanje, pod čim podrazumijevamo sve one iskrene pristalice i glasače partije koja, ako govorimo o multietničkoj BiH, nema alternativu. Istovremeno, ovakva Komšićeva odluka, da ne ulazimo u dublju analizu za koju ima itekako prostora, prouzrokovala je oduševljenje svih onih koji su našu domovinu uništavali i pljačkali u posljednjih dvadeset godina. Ipak, razum je prevladao. U centrali SDP-a BiH susreli su se Zlatko Lagumdžija i Željko Komšić.

(FTV, 20. 3.2012)

Piše: Vuk Bačanović

Zlatkizam je, kao staljinistička metoda implementacije neoliberalnih politika i mimikrija takvog terora “ljevicom” i “borbom za jedinstvenu BiH”, definitivno mrtav. Preklalo ga je, svojim priglupo-bijednim manevrom “ostavke” vlastito čedo komšićizam, da bi zatim i samo izvršilo samoubistvo. Istorija je poznavala mnoge suvladare, kao što je Mehmed-paša Sokolović, koji su leševe mrtvih vladara, radi očuvanja morala u vojsci, vezivali konopima kako bih prikazali živima. Unatoč panici stranačkih poltrona i histeriji podobnih novinarčića da naprave ovakvu varku kako bi se spasilo šta se spasiti može, dvjema političkim lešinama nema spasa. Tu ni FTV-ovi nekromanseri, uz sve crnomagijaške obrede proklinjanja neprijatelja partije koja “nema alternativu”, više ne mogu učiniti ništa.

Uzaludno svo izvještavanje o tome da je “razum prevladao” i da su “drugovi” Lagumdžija i Komšić “dobro raspoloženi”. Kako god da se bijedna farsa završi, bilo da se Komšić “samokritikuje” i izjavi da nema ništa protiv predsjednika, nego da se, zapravo, s nekim ljudima iz partije porječkao oko toga kako češljaju svoje mačke, bilo da u nekoj drugoj stranci nastavi sakupljati jeftine patriotske bodove, rezultat je isti. Komšić koji ostaje u SDP-u je Komšić koji se konačno demaskirao kao poslušnik i neko ko ne može bez mudrih “šefovih” savjeta. Komšić koji ode iz SDP-a ide slušati nekoga drugoga jer ne može bez mudrih “šefovih” savjeta.

S druge strane, ako je kolabrirao zlatkizam, nije i Zlatko. Zlatkizam je bio nedemokratsko, oligarhijsko upravljanje partijom od strane “sivih eminencija” i interesnih grupa. Zlatkizam je bio jeftina, ali uspješna prevara novih generacija da pristupaju drugačijoj, lijevoj partiji, samo da bi bili usisani u vrtlog poltronizma i karijerizma. Zlatkizam je bio favoriziranje političke nepismenosti, zatupljivanja i gluposti, diktat poslušništva i potčinjavanja, progona, psihološkog maltretiranja i upropaštavanja ljudi. Zlatkizam je bio teror nad kritikom i drugačijim mišljenjem na ljevici, staljinoidni politički varvarizam, koji je, za kratko vrijeme svoje vlasti, dokazao da je nakaznost nesposobna da se bori sa svojim navodnim nacionalističkim rivalima. Bio je to pakleni šund oportunizma, jedna od nabestidnijih prevara izbezumljene radničke klase u postdejtonskoj BiH. Zlatkizam je mrtav, ali je zato Zlatkov grobarizam ljevice življi nego ikada i ostaće vitalan, pa makar Zlatko Lagumdžija sutra bude detroniziran na vanrednom kongresu, odnosno da pučem ili raspadom stranke ode u političku penziju.

Zbog čega je to tako? Nikada nije do jednog čovjeka. I najautoritarniji lideri “jašu” na procesima svoga vremena. Tako je i Lagumdžija samo jedna od najsposobnijih hulja, koju je je iznjedrila “tranzicija” u sistem osiromašene kolonije u kojoj svi “ugledni ljudi” gaze preko mrtvih ne bi li razgrabili mrvice, koje neće biti prisiljeni rasprodati. Drugim riječima, oportunizam, karijerizam i poslušništvo nisu, proizašle iz Lagumdžijine glave. On je njihov direktan proizvod. Zlatkizam je mogao imati drugo ime u slučaju bezobzirnije hulje od Lagumdžije na kormilu SDP-a, ali, suštinski bi bio isti proces.

To je svakako jasno i Miletu Lasiću i Asimu Mujkiću, kada kritikujući SDP spominju “socijaldemokraciju s brkovima”, odnosno “neku vrstu post-ideološke blerovštine”, hvaleći, potom, svaki iz svoje perspektive “načela socijaldemokratije, odnosno nekakvu “socijaldemokratsku agendu”. Pri tom su zaboravili napomenuti da se zapadna socijaldemokratija, koja je stvorila državu blagostanja, pokazala neisplativom kapitalizmu, te da je munjevito zbrisana neoliberalnom kontraofanzivom 70-ih godina prošlog vijeka. Kako dakle očekivati od zlatkističke partije, kao jedne od struja kompradorske mafije u koloniji BiH, da bude nešto što sebi više ne mogu (i neće) priuštiti ni socijaldemokratske partije u državama razvijenog kapitalizma? To bi bilo jedino moguće u slučaju antisistemske transformacije ove partije u nešto što nikako ne bi odgovaralo “intelektualnom habitusu” ni jednog ni drugog kritičara preminulog zlatkizma, od kojih prvi u Mostaru širi nacionalističku paranoju od “neoosmanizma”, dok drugi kao alternativu svemu nudi Mirka Pejanovića, čiji jedebelo dokumentovani kriminal na sarajevskom FPN-u, zlatkistička partija nagradila poslaničkim mjestom u Federalnom parlamentu. Gdje god se čovjek okrene, dočekaju ga nekakvi “brkovi”.

Zlatkizam je usmrćen skandalom što nije ništa čudno, budući da nikada nije bio ništa drugo do golemi skandal. Pa ipak, razlika, između prije i sada je u tome što sada to mnogo više ljudi jasno vidi. Zlatkizam umire spektakularno, kao u jeftinoj telenoveli, u skladu sa odurnim spektaklom kojim se dokopao vlasti. Umire u skarednoj orgiji laži, prostakluka i bijedništva.

Komšić će se danas, kažu naslovi, obratiti naciji...