Samo nek je praznik žena

Piše: Aleksandra Petrić za Manjine.ba

Vjekoslav Bevanda, predsjedavajući Savjeta ministara Bosne i Hercegovine je prije dva dana u Sarajevu potpisao Izjavu podrške globalnoj Kampanji UN-a pokrenutoj 2012 godine sa ciljem zaustavljanja nasilja protiv žena i djevojčica. U junu 2009 godine sličnu izjavu je potpisao i Nikola Špirić njegov prethodnik, a današnji BiH ministar finansija i trezora, koji je tim činom dao podršku UNIFEM-ovoj kampanji „Reci NE nasilju protiv žena“. Obojica su tom prilikom govorili o nasilju protiv žena kao pitanju koje ima punu pažnju institucija Bosne i Hercegovine i naglasili opredjeljenost da se bore protiv ovog problema.

Prošle su gotovo tri godine između jednog i drugog potpisa, a nasilje se održava kao dio svakodnevnice mnogih žena u Bosni i Hercegovini. I mnoge stvari se nisu pomjerile ni za milimetar.

Potpisi najviših BiH dužnosnika ne uklanjaju činjenicu da važeći zakoni u ovoj oblasti ne samo da nisu u skladu sa međunarodnim standardima, već ni jedni sa drugim. Iako su krajem 2012 godine usvojeni potpuno novi zakoni o zaštiti od nasilja u porodici, ova vrsta nasilja se u Republici Srpskoj i dalje prepoznaje i kao prekršaj i kao krivično djelo, a u Federaciji BiH kao krivično djelo. Kaznena politika oba BiH entiteta ukazuje da sudovi počinioce nasilja u porodici kažnjavaju uslovno i veoma niskim novčanim kaznama, što ih u pravilu ne odvraća od ponavljanja nasilja, već čini da se ono intenzivira. Održivih programa rada sa počiniocima nasilja nema, a žene koje prvi put prijave nasilje i ne dobiju adekvatnu pomoć i zaštitu, kod ponovljenog nasilja odluče da ćute jer time ne riskiraju ponovljene batine.

Ukoliko žena koja je preživjela nasilje odluči da ne svjedoči protiv počinioca nasilja, što je njeno zakonsko pravo, tužilaštva odustaju od gonjenja pravdajući se nedostatkom dokaza. A druge dokaze je teško osigurati, jer ne postoji opredjeljenost da se oni prikupljaju. Ukoliko dođe do sudskog postupka, žene koje su preživjele nasilje i koje žele da svjedoče u sudnici (a i van nje) dolaze u kontakt sa počiniocem nasilja, te su izložene prijetnjama i pritiscima da promijene iskaze i time omoguće oslobađanje počinioca nasilja od odgovornosti.

Ovo je stvarnost. Podatke nisam izmaštala, već sam im svjedočila tokom posljednjih sedamnaest godina koliko se zajedno sa svojim prijateljicama širom Bosne i Hercegovine bavim ovim problemom i podrškom ženama koje žele živjeti bez nasilja. Zato mi zvuči jako neodgovorno poziv Vjekoslava Bevande ženama Bosne i Hercegovine da prijavljuju nasilje nadležnim tijelima, kada znam da je sistem tih tijela okrutan, diskriminirajući, samodovoljan, visoko tolerantan i prijateljski nastrojen prema počiniocima nasilja. Ne znam da li je njemu i njegovom prethodniku iko ikada objasnio kako žive žene sa nasiljem u BiH i kako potpisi koji su stavili na izjave da će učiniti sve da ovim ženama bude bolje zaista i traže njihovu akciju a ne samo slikanje i mahanje novinarima.

Stiže nam još jedan međunarodni dan žena. Galopira ubrzano praćen tezgama na kojima se nude futurističke lampe, kineski nakit i marame, šminka za dvije marke, plišani medvjedići. Tu su i maštovita licitarska srca, kao i ona žarko crvena, sa nasađenim rukama i porukama ljubavi. Šareno je i veselo. Znam da će se mnoge žene iskreno obradovati ovim sitnicama i pomisliti kako je svijet ljepše, drugačije i bolje mjesto barem na jedan dan. Iza prazničnih kulisa ostaće mnogo žena sa polomljenim rebrima i osmjesima koji sakrivaju polomljene zube. One će sigurno pomisliti kako je sve to praznovanje uzaludno.

Sretan vam osmi mart, međunarodni dan žena. Dok nasilje protiv žena ne prestane.

(Banja Luka, mart 2013)