Rezolucija očajnika

Vijest objavljena na portalu Slobodne Bosne, glasi: "'Na saboru SNSD-a koji će biti održan 25. aprila u Istočnom Sarajevu bit će donesen novi statut stranke i rezolucije od kojih je jedna o slobodnoj i samostalnoj Republici Srpskoj, koja označava krajnji cilj naroda koji živi u Srpskoj i spremnost stranke da predvodi narod na tom putu', rekao je za Glas Srpske predsjednik Izvršnog odbora SNSD-a, Nebojša Radmanović".

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba 

Nekoliko mjeseci uoči izbora 2010. godine razgovarao sam, po zadatku naravno, ne zato što nisam imao nešto pametnije za raditi, s dvojicom članova tadašnjeg i kasnijeg Predsjedništva BiH: Željkom Komšićem i Nebojšom Radmanovićem. Moj diktafon, inače čudo tehnike staro oko deset godina, Komšića je snimio od riječi do riječi, no Radmanovića nije. Sijala je ona neka lampica, traka se vrtjela, sve je izgledalo kako treba, dok nisam nešto kasnije probao napraviti transkript razgovora. Negdje na trećem pitanju i odgovoru, umjesto glasa Banjalučanina malo promuklog od Marlbora, začulo se šuštanje. 

Intervju sam napisao po sjećanju, zamolio nekoga, mislim Đorđa Latinovića, nekadašnjeg, predratnog liberala, trećeg iz obećavajuće grupice koju su još činili Rasim Kadić i Martin Raguž, da Radmanoviću, kojeg je savjetovao, preda tekst na provjeru. Nisam, naime, želio nešto krivo prenijeti, kada već nisam sve snimio kako treba. Na kraju, Radmanovićevih intervencija, onih suštinskih, nije bilo. 

Odgovore Nebojše Radmanovića nisam zapamtio zato što mi je „memorijska kartica“ bila bolja nego danas, već zato što su zapravo bili sličnim onima koje je mi je, nešto ranije, dao i rahmetli Sulejman Tihić! Da se nismo gledali, već da smo intervju pravili telefonski, bio bih siguran kako srpski član Predsjedništva novinaru s federalnom adresom govori ono što on, novinar, dakle ja, želi čuti. O onome oko čega se nismo slagali – odnos SNSD-a i srpske političke elite spram novovremenog tumačenja uloge četničkog pokreta u Drugom svjetskom ratu – potomak partizana iz Krajine je govorio nešto u što ni sam, vidjelo se, nije vjerovao.

„Gospodine Radmanoviću, imate li vi osjećaj da mi ovdje, u Bosni i Hercegovini, kontinuirano živimo, kako je neko rekao, prvi dan mira, odnosno vječitu predizbornu kampanju? Nakon nedavne posjete predsjednika Hrvatske Ive Josipovića RS-u, predsjednik Vlade tog entiteta Milorad Dodik je rekao kako je Josipović tim činom priznao da je Republika Srpske realnost. S druge strane, u Sarajevu, u većini političkih krugova je splasnulo oduševljenje Josipovićem nakon tog događaja. Činjenice su, međutim, da je Republika Srpska kao dio Bosne i Hercegovine priznata već petnaest godina i da ju je nemoguće ukinuti na bilo koji drugi način, osim voljom većine srpskih političkih predstavnika, kao što ju je, da se ne lažemo, nemoguće odvojiti od BiH!“, pitao sam tada Radmanovića.

„I jedna novinarka je predsjednika Josipovića u Banjoj Luci pitala da li je on svojim dolaskom priznao RS, a on joj je odgovorio: 'To piše u vašem Ustavu'. Bosna i Hercegovina je, dakle, sastavljena od dva entiteta u kojima žive tri konstitutivna naroda i to je jedina realnost. Mi se, međutim, za čas nađemo u zatvorenom krugu. S jedne strane svi smo na jedan način postali taoci svojih birača, odnosno naroda, kojima onda govorimo ono što žele da čuju, sa jedne ili druge strane, i nema političke hrabrosti sa obje strane da se kaže ono što, ustvari, svi znamo. Ta situacija posljedično od svih nas onda pravi nacionaliste, jer kada se branite od nacionalizma, za čas, a da niste ni svjesni, se nađete u poziciji da svoje stavove branite nacionalistički. S druge strane jeste činjenica da su se vremena promijenila, da je nekadašnja BiH bila centralizirana i da je, da tako kažem, postojalo samo Sarajevo. Ljudi to više neće. Ne samo u Banjoj Luci, nego i u Mostaru i u drugim dijelovima“, odgovorio je. 

Pet godina kasnije, Nebojša Radmanović više nije član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, još je uvijek u SNSD-u Milorada Dodika, ali nije baš da ga se, kao i bilo koga uostalom, nešto pita u tom društvu jednog lica. 

No, baš se on, Radmanović, našao u poziciji najavljivača onoga što će se događati dvadeset i petog aprila u Istočnom Sarajevu, gdje će SNSD imati sabor i na njemu donijeti rezoluciju „o slobodnoj i samostalnoj Republici Srpskoj, koja označava krajnji cilj naroda koji živi u Srpskoj i spremnost stranke da predvodi narod na tom putu“.

I, siguran sam, nije mu lako: Nebojša Radmanović, jednostavno, nije budala, niti je, kao što ni Dodik nije, politički laik. Tek, drugi je namaštao, dok prvi reklamira akrobatski potez kojim se pokušava amortizirati dug, za njih mučan, za ostale strašno spor put SNSD-a ka nigdje. 

Još uvijek (istina jedva) vladajuća stranka u Republici Srpskoj, imala je i 2006. i 2010. toliko akumulirane moći da je mogla svakih šest mjeseci usvojiti rezoluciju „o slobodnoj i samostalnoj Republici Srpskoj, koja označava krajnji cilj naroda koji živi u Srpskoj i spremnost stranke da predvodi narod na tom putu“. No, nije, iako je i tada, kao i danas, jezikom pokojnog Ivice Račana kazano, bila partija opasnih namjera. Opasnih i po BiH i daleko, ali daleko više po budžet Srpske i ionako lohotni standard njenih građana. 

Od prošlih izbora, SNSD nema člana Predsjedništva BiH, nema niti sekretaricu u Vijeću ministara, dok joj većina u Narodnoj skupštini RS-a ovisi o dva papka koji, koliko sutra, mogu poskupiti i u skladu s tržišnom cijenom glasova umjesto Dodiku, na raport krenuti Bosiću, dok on, uporno, u ritmu pijenja antibiotika, otkriva dubinu ponora ostalog iza osam moćnih SNSD-ovih godina i iznose koji su sve to vrijeme kolali među odabranim.  

Godinama je Dodik i SNSD s njima, bez usvajanja rezolucija, zagovarao kraj BiH i nezavisnu Srpsku i za to vrijeme, u kojem se bez predsjedničke, Dodikove volje, nije mijenjala niti voda papagajima, desilo se veliko ništa. Realno, drukčije nije ni moglo.

Poslije intervjua u kojem me osramotila tehnika, Nebojša Radmanović mi je pričao o tome u čemu se sa stranačkim šefom ne slaže. „Šta pričaš ti, Milorade, je li ti vidiš na karti kako ova republika izgleda?“, pitao je, tako kaže, Radmanović Dodika nakon što je ovaj negdje, povodom nečega, trunio o nezavisnosti manjeg entiteta. „Ne mislim se ja za to tući...“ uzvratio mu je Dodik. 

Ma koliko, dakle, najava rezolucije o nezavisnosti zvučala strašno i upozoravajuće, ne treba je shvatiti drukčije nego kao verbalno-pirotehnički manevar kojim se pokušavaju prikriti dokazi o katastrofalnim posljedicama Dodikove vlasti, duboka kriza u njegovoj stranci i, po mogućnosti, još jednom Srbima prodati ono za bubrege i glasove. Uostalom, za drugo i ne može, para više nema ni u crnim fondovima... 

I sve to zna Nebojša Radmanović bolje, mnogo bolje nego vi i ja. 

Reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba.