Put u srce propasti

Radiosarajevo.ba
Put u srce propasti

Gradonačelnik Tuzle i potpredsjednik Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine, Jasmin Imamović, u nedavnom je intervju za TV1 posredno objasnio kako je cijeli niz privatiziranih fabrika i poduzeća u Tuzlanskom kantonu propao, a neposredno - kako i zašto nije upokojena nekolicina javnih tvrtki u, prije svega, Tuzli. 

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba 

„Pet poduzeća koja su upravljala javnim dobrima je privatizirano. Naša pravna borba je trajala osam godina. Nije bilo moguće privatizirati javna dobra, to je nemoguće od prije naše ere, jer su to dobra izvan prometa. To nikome nije moglo na um past, osim tadašnjoj Vladi Kantona Tuzla. Radi se o poduzeću Vodovod i kanalizacija, zatim Grijanje, Komunalac, Pogrebne usluge, te Pijace. Do te privatizacije je došlo na nevjerovatan način, a da se o tome osnivača, Općinu Tuzla, ne obavijesti. Kada smo saznali da je završena i uknjižba u sudu, kao privatne imovine, pokrenuli smo postupak kod Agencije za privatizaciju. Naš prijedlog za proglašavanje ništavnom takve odluke, jer ništavno je ako bi neko sada prodao Miljacku, a što je bilo suprotno i Zakonu o privatizaciji gdje je napisano da javna dobra ne mogu biti privatizirana, je odbijen od kantonalne Agencije. Žalili smo se resornom kantonalnom Ministarstvu i opet smo odbijeni, a onda smo poslali dvije tužbe prema Kantonalnom sudu... Prema našoj procjeni, vrijednost ovih javnih dobara je blizu 600 miliona maraka. To je zapravo, skoro sva imovina koju Tuzlaci imaju. Imovina nastajala od nastanka Tuzle do danas“, rekao je Imamović i dodao: „Primjer je Grijanje. Naslijedio sam privatiziranu mrežu grijanja, kao javnog dobra i dug od 13 miliona maraka. To je bila mreža od 70 kilometara. Danas je Grijanje najstabilnije poduzeće. Vraćeno je 13 miliona maraka i uloženo novih 26 miliona u širenje mreže koja nije više 70 nego 145 kilometara i dalje se širi. Ili Vodovod koji ima mrežu od preko hiljadu kilometara. Zamislite to privatizirano…“

Priliku za bogaćenje imali su oni što se danas lažno predstavljaju kao sposobni

Kada je sve vijest i jednako važno, onda više ništa nije naročito važno, bez obzira na to o čemu se zapravo radi. E, tako je i ovaj intervju, iako jeste prenesen na nekoliko bosanskohercegovačkih portala, ostao izgubljen u bespućima cyber džungle u kojoj je do podne prva priča, recimo, rudarska nesreća, a od podne upala hemeroida našeg poznatog tog i tog, najpoznatijeg po tome što još nikome nije jasno zašto je uopće poznat.

U više puta na ovom mjestu citiranom romanu Odlaganje/Parezija, Andrej Nikolaidis piše: “U prvobitnoj akumulaciji kapitala, što je, jasno, eufemizam za sveopštu pljačku, bogatiti su se mogli samo oni bliski fašističkim režimima. Danas tajkunski portparoli, brižljivo raspoređeni na strateška mjesta, ističu kako su se bogati obogatili zato što su bili sposobniji. Nisu: obogatili su se zato što su bili privilegovani“. To što neki od režima koji su privilegovanim omogućili da podebljaju imovinu, nisu bili fašistički, ne mijenja mnogo. I u zajednicama koje su uspjele očuvati tekovine antifašizma, poput baš Tuzle, priliku za bogaćenje imali su oni što se danas lažno predstavljaju kao sposobni. Na taj, suštinski odnos interesa između političkih elita i oligarha u nastajanju, ne utiče niti činjenica da su se neki od odabranih obogatili možda i manje nego su mogli – tako što bi održali proizvodnju uz robovsko vrednovanje rada, umjesto što su sredstva za proizvodnju prodali u staro gvožđe -  jer su žrtve iste, a ni posljedice za društvo nisu naročito različite.

Govoreći, dakle, o katastrofalnim učincima okončanih privatizacija u Tuzlanskom kantonu, kao i o zločinačkim pokušajima rasprodaje komunalnih poduzeća, Imamović je kao vrijeme radnje naveo period od 1998. do 2003. godine, te kazao kako su tada na vrhu piramide vlasti bili Tarik Arapčić iz SDA, odnosno skori kandidat za nasljednika Zlatka Lagumdžije, tuzlanski ratni načelnik i kasniji parlamentarni zastupnik Selim Bešlagić. Osim njima, odgovornost je adresirao i na resorne ministre iz tog doba, zatim Agenciju za privatizaciju i direktore javnih poduzeća koji su, svjedočeći mogućoj i dugoročno pogubnoj promjeni strukture vlasništva, uglavnom svirali nekoj stvari.  

Potpredsjednik donedavno jedne od najvećih stranaka u Bosni i Hercegovini, partije nositeljice koalicija u dva mandata socijaldemokratske vlasti, dugogodišnji gradonačelnik biran, osim prvi puta, direktno, razložio je shemu rasprodaje našeg porodičnog blaga, način na koji su ostaci visoke industrijaliziranosti uništeni do te mjere da nije ostao ni trag njihovog postojanja. U toj shemi, međutim, centralne figure nisu bahati i bezobzirni kupci, već oni što su im kupnju omogućavali. U prijevodu, to što je nekome palo na pamet da kupi fabriku za manje novca nego što može dobiti ako kupljeno proda u staro željezo, ne bi značilo ništa da ista ta tvornica nije, prvo, procijenjena kao bezvrijedna, pa da nije postojala politička volja da se proda i da u procesu prodaje nije postojao unaprijed odabrani, privilegirani kupac. Tek što su ga jedni protežirali, drugi mu olakšavali akumulaciju kapitala, a treći su, ako ništa, vodili računa da ne smetaju. Na kraju, to što obaveze iz ugovora o privatizaciji nisu poštovane, nikoga i nije bilo briga. Sve je, uostalom, u tim ugovorima služilo zadovoljavanju forme, svi oni članovi i aneksi napisani su kao pokriće za operaciju u kojoj odabrani dolazi do neke zajedničke vrijednosti, stječući uz nju i obavezu prema onima što su mu omogućili da se vodi kao sposoban. Dug se kasnije vraća(o) na različite načine: novcem na ruke ili račune u inostranstvu, zapošljavanjem rodbine onih što su sjedili na vrhu piramide – uz, naravno, veliku platu, kako u brutu, tako i netu i nikakve zadatke – ili finansiranje stranačkih aktivnosti.    

Nakon što smo stotinu godina lajali na posljedice, Jasmin Imamović je, ako ništa, inicirao razgovor o uzrocima, ali i akterima propale privatizacije, nacrtao putokaz ka srcu propasti, ka vremenu radnje i likovima drame koja je za većinu završila tragično, dok manjina živi kao likovi iz sapunica. U bukvalnom i prenešenom značenju. Kao veleposjednici okruženi kičem koji govori kako su i etički i estetski invalidi. Ovo drugo je, naravno, manje bitno, ali uvijek ide s prvim. Ko ne vjeruje, eno mu Poljina i zdanja onih bez čijeg se amina ni trafika nije mogla prodati.

Do sada smo, dakle, znali šta nas je snašlo, a od sada bi mogli malo pogledati zahvaljujući kome. Nije naročito teško: vidi se kada je prodana neka, u međuvremenu raskovana firma čiji je vlasnik svako izgubljeno radno mjesto u njoj kompenzirao makar kvadratom vile ili još jednom pozitivnom promjenom na bankovnom računu, pa onda ko je bio na vlasti kao guverner, premijer, ministar, ko u Agenciji za privatizaciju, a ko direktor. Poslije toga... 

O tome šta će biti poslije, ćemo poslije. Prije toga nas čekaju najavljene privatizacije Telekoma BiH, Elektroprivrede...

Reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba.

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najnovije