Proljeće u septembru

Pola godine nakon bosanskog, bošnjačkog, tačnije, proljeća gladnih, ali i, što je jako, jako važno, mjesec dana uoči izbora, u Bosni i Hercegovini opet počinju štrajkovi. Bune se univerzitetski profesori, opljačkani radnici, bivši uposlenici misteriozno privatiziranih i ugašenih firmi i... Ma i oni što šute, čine to, uvjetno rečeno, greškom, a ne zato što im je makar manje grozno nego ostalima. 

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

Tako, dakle, februarska revolucija završava, kako bi počela nova. Prvo, pri tome, uopće nije loša vijest, što ne znači kako drugo sigurno jeste dobra. 

Kada se jednom, nekada, za sto, dvjesto godina, bude podvlačila crta pod naše, sadašnje vrijeme i godine nezapočetog mira, bit će poprilično jasno kako je ono proljeće od prije pola godine značilo, ne kraj, niti početak kraja, već, citirajući Churchilla, tek kraj početka jednog procesa koji će trajati još mnogo godina i koji i dalje  nimalo ne ovisi o bilo kakvom obliku, nazovimo je, institucionalne politike. Ne znači to, naravno, kako su štrajkovi na Univerzitetu u Sarajevu, Pretisu u Vogošći, u Tuzli ili na još nekom mjestu, dokaz neuspjeha ustanka iz februara. Sasvim suprotno, svaki od navedenih događaja pokazuje kako je proljetos legitimiran novi način borbe i organiziranja, te da je prostor slobode, koliko god bio mali, jednako toliko i siguran.   

Uglavnom, popadalo je u drugom mjesecu ove godine nešto kantonalnih vlada, poneka lokalna vlast, Nerminu Nikšiću nije bilo svejedeno, u kabinete su se počeli useljavati takozvani eksperti i, naravno i očekivano, promijenilo se dosta toga da bi sve ostalo isto. Za ovo malo vremena od ranog proljeća do jednako rane jeseni, nije se dogodilo ništa, ali se u isto vrijeme desilo mnogo toga važnog – ma kako to zvučalo kada se ovako kaže. A zvuči, naravno, kao javljanje iza ruba pameti, iz dubine neizlječivog ludila.

Nova revolucija na temeljima februarske?

Prije svega, srušen je, smrvljen mit o takozvanim ekspertima i ekspertskim vlada sačinjenim od ljudi koji nisu stranački kontaminirani, već su... Već su trebali biti nešto, a ispalo je - ništa. Drugdje, u onim državama na koje pomislimo kada govorimo o normalnim, ekspertske su vlade neoliberalni vlažni san. Prostor bez ideologije je, naime, savršen za pogodovanje interesima ili, u najgorem slučaju, za neuznemiravanje onih zbog čijih interesa većina maršira ka sve goroj bijedi. Kod nas, u koperfildovskoj ekonomiji i burazerskom kapitalizmu – kako bi se još mogao zvati socijalizam za one što su prvo bili privilegirani, pa su tako postalo bogati – takozvani eksperti su rezervisti istureni na položaj dok se malo situacija ne stabilizira, svijet ne primiri i obavi predizborna kampanja. 

Tako, baveći se njima i time što se oni nisu bavili nama, dolazimo do općeg, a opet stalno zaboravljanog mjesta. Promjene se, naime, mogu inicirati na ulici, ali se provode jedino u politici. Drugačije rečeno, niti jedna ministarska pozicija bilo gdje i u bilo čemu, nije stručna, već politička funkcija. Zapravo je, kažimo tako, recept naše propasti ujedno i recept za izvlačenje s dna. Samo... Kada ne postoji prokleto ali, tu je prokleto samo.

„Ljudi primjećuju krah jedne politike, koja je pod nečim što je nazivala nacionalnim interesom ustvari samo podmirivala prohtjeve pripadnika svoje elite“, kazao je profesor Asim Mujkić, jedan od onih, rijetkih pripadnika akademske zajednice, kod kojeg oštrina kritike nikada nije bila obrnuto proporcionalna mogućnosti dekomodiranja.

Problem je, međutim, što stanje „kraha“ ne podrazumijeva i postojanje jasne alternative politici podmirivanja „prohtjeva pripadnika elite“ i što se ne nazire redefiniranje takozvanih nacionalnih interesa. Vidljivo je to najprije iz predizborne kampanje u kojoj se o socijalnim pitanjima govori koliko se mora i, naravno, neviđeno se lupeta, dok se svemu ostalom, onome što je i bila krinka za enormno bogaćenje probranih, urla. (Naravno, optimisti sada mogu kazati kako je tu tek riječ o marketinškom triku, jer se glasovi dobivaju nacionalizmima, ali bi takvima najbolje bilo da prekinu čitanje i požure na pregled.) 

E, to je ona druga važna stvar koja se desila dok se nije događalo ništa. Pokazalo se i pokazuje se kako drukčija politika dugoročno traži drukčiji politički spektar, a kratkoročno stranku ili pokret kojeg ne zanima prividno popravljanje postojećeg stanja, guranje u uskom zadanom okviru i, zapravo, uljepšavanje mrtvaca, već restart barem jednog od bosanskohercegovačkih društava i aktivno bavljenje onim zbog čega se dešavaju protesti.

Ničega takvog, za sada, nema ni na mapi, no da bi se jednom ukazalo, potrebno je upravo ovo čemu svjedočimo: nastavak socijalne bune od fakulteta do fabrika ili započinjanje nove revolucije na temeljima februarske. Šest mjeseci pauze je pokazalo da jedna nije bila dovoljna. I dvije su, odmah da riješimo, malo...    

Reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba