Preduga lista srama

Piše: Nidžara Ahmetašević za Manjine.ba

Nedavno sam na istom ovom mjestu postavila pitanje da li se stidite živjeti u BiH i dobila neočekivano puno odgovora, a lista stvari zbog kojih se stidimo je postala prilično duga, nažalost.

Ono što sam ja pročitala iz tih komentara je da smo svi jako umorni i da ne znamo šta i kako uraditi da promjenimo stanje u koje smo se doveli, ali nam svima očajno trebaju promjene.Ovo su samo neki od komentara koji su pratili prošlu kolumnu:

“Draga Nidžara, nije građanima BiH uopće važno jesu li poniženi. Nek' oni imaju svoje nacije, konstitutivnost, svoje stranke, vitalni nacionalni interes. Sabijeni u ovim okvirima, koji daju privid slobode, oni se dijele, busaju u prsa, ponose izmišljenom prošlošću i glasaju za ‘svoje’. Bunt je ubijen jer smo stjerani u obore. Jer smo stjerani u kolektivno, pa vaša konstatacija o čovjeku kojem je urođeno da misli svojom glavom nema u Bosni mnogo odjeka. Ostaci individualnog sistematski se satiru. “

“Mislim da je pitanje, na neki način, čak i uvredljivo za normalnog čovjeka koji jedva sastavlja kraj sa krajem i bije životnu bitku za opstanak. Šta bi sad trebalo da nosi i osjećaj krivice na svojim plećima? Ma pusti Nidžara ljudima, onim normalnim, poštenim, a kojih je ipak većina, i bez toga je puna kapa. Znam ja da ti nisi ništa loše mislila, ali meni takvo pitanje izaziva tugu na srcu, nekako mi nije pošteno.”

“Nidžara bravo. Dosta više kukanja, nismo mi krivi, takva je situacija. Ja ne vidim ikog da se buni. Nitko se od nas ne srami samog sebe, i naravno da nitko nije sebi ništa kriv, ali svi trebamo biti posramljeni kakvi plitki mozgovi nas pljačkaju i na osnovu kakvih šupljih priča.”

“Beskrajno sam Vam zahvalna da ste imali snage i hrabrosti napisati izravno sve ono što sama pokušavam, sada već sa velikom dozom unutarnjeg otpora, uviti u književnu satiru, vjerujući da će doći do bubnih opni gluhih nam vođa... i probuditi uspavanu savjest u vremenu nakon rata, nakon potoka znoja, suza i krvi koja nije smjela biti kapital za ličnu upotrebu. Sjajan zaključak, i apelujem na osviještene da ga uzmu ozbiljno u razmatranje, jer se i sama tako osjećam: “To je stanje svijesti u kojem šutimo i trpimo, posramljeni valjda sami od sebe na kraju i od vlastite šutnje.” A o djeci i njihovoj zabrinutosti za budućnost, ne smijem ni da mislim…Ovo srce s pacemakerom mi staje od bola!”

“DA! Stid me je! Stidim se moje djece i sve ostale djece koja su, ne svojom voljom, prinuđena gaziti isto blato.”

“Jest tačno da se nameće život nedostojan čovjeka. Pored domaćih fukara miješaju nam se sa strane i uglavnom podržavaju te domaće fukare. Kako ko, kako koga. Za pozitivno realne životne interese građana, naroda, vjerskih zajednica u BiH njih je briga na način koji vidimo i osjećamo. Jedno je npr. neka zaostalost ili nerazvijenost, a drugo kad ti ne daju da dišeš, da proizvedeno prodaš, da prodato naplatiš, da trošiš onoliko koliko imaš, a ne da te zasipaju kreditima i donacijama a otkad je svijeta i ljudi nikad niko nije poklanjao zadžabe, bar kad su države u pitanju. Pa onda traže da im mi damo sve a nama ništa - ukratko. Istražuj sama pa ćeš shvatiti. I nemoj da se stidiš zbog onoga ko si, šta si i odakle si. To ti je prvi uslov da te poštuju oni koji znaju ko su, šta su i odakle su. U zdravlje Nidžara.”

“Da stid me je živjeti u BiH gdje su policajci većinom kriminalci, carinici privatne tvrtke, ljekari rade u državnim oronulim ustanovama a pacijente naručuju u velebne privatne ordinacije. Da stid me je što služim političarima a ne oni meni (narodu). Da stid me je što geometar zabija kolac tamo gdje netko da više novaca ili ga zabija tamo gdje pretpostavlja da će eventualni oštećenik ponuditi dobru ‘lovu’. Stid me je što se izborni rezultati kradu. Stid me je što se većina javnih natječaja za radna mjesta kriju i štimaju pogodnim osobama. Stid me je što su u Bosni fukare na površini a pošteni ljudi se utapaju ispod njih. Da stid me je što ulicom usred dana vidim samo ‘zombije’ iako su ima lica umivena prelijepim bosanskim suncem. Da stid me je što ti ljudi hodaju bez žara na licima bez veselja u očima sa tmurnim izgubljenim korakom idu i ne znaju kuda - valjda brigama u susret. Stid me je što prođem pored susjeda koji me od briga ne može primjetiti a većina je takvih. Stid me je što se stotine kaznenih postupaka protiv poličara rješavaju putem telefonskog poziva. Sramota me prosjaka jer im nemam što dati ili njih ima previše. Sramota me što je u našoj zemlji najveći zločinac onaj koji nije upalio farove na automobilu ili nije vezao pojas. Ma jbg, sramota me što sam uopće stanovnik ove prelijepe zemlje sa dva etiteta i distriktom i ne znam koliko premijera i vlada. Tri predsjednika i tri države u jednoj.”

“Da, sramota me je i sav crven hodam već godinama kroz ovaj tamni vilajet! Izem ti život kada ti ga uređuju mesari, tesari, mediokriteti čiji intelektualizam je plići od pepeljare. Shvatam da treba ići dalje, treba se družiti sa ljudima koji jasno i slično razmišljaju i djele se na dobre i rđave i nikako drugačije. A li gubim snagu...”

“Sve je to jer smo zatucani i neobrazovani, niko ne diže nikakav bunt protiv svega ovoga. Normalan narod se povukao u mišije rupe i životare od danas do sutra (za sutra se ne zna). Svaki drugi komentar, na bilo kom portalu sadrži riječi balija, četnik i ustaša a da pisci i ne znaju šta znače i kome su bile upućene. Sajber huligani od 12 godina koji šire mržnju. Ne znaju ni oni prema kome jer nisu većinom ni imali kontakta sa drugim vjerama i nacionalnostima, nisu bili ni rođeni kad je rat trajao, žive u etnički (većinom), čistim sredinama (entitetima). Diće se ideologijom svojih političkih lidera (koji ni po kom osnovu ne mogu da budu predstavnici naroda i njegove volje)... Sramota nas je gdje živimo, ne zbog zemlje,nego zbog ljudi koji nas vode.”

Moglo bi se još puno toga izdvojiti, i lista sa sramnim popisom bi mogla biti duža, ali ne bi smjela da se nastavlja.

(Komentari su prenešeni sa facebook stranice Radio Sarajevo, te portala manjine.ba, buka.com i e-novine.com. Zahvaljujem se svima koji čitaju i komentarišu)

Svoje reakcije možete poslati autorici na e-mail: nidzara@manjine.ba