Predrag Lucić: Heroj, a ne zločinac

Glupost je kao i nesreća: nema precizne definicije, ali ima bezbroj primjera. Jedan od svježih je reakcija Udruženja građana žrtava rata '92.-'95. "16. april" iz Ahmića kojima su se u lančanoj reakciji priključili patriotski mudroseri i institucije pretencioznih naziva i utjecaja daleko manjeg nego bi ga trebale imati, obzirom na suradnike čijim imenima licitiraju, poput nekakvog Instituta za istraživanje genocida iz Kanade. Sve njih je, kažu, duboko povrijedila satirična pjesma Predraga Lucića, Ići, mići, Ahmići. I tako je, preko noći – bukvalno preko noći, odnosno književne večeri na kojoj je promovirana Lucićeva zbirka poezije Mjesec iznad Splita - jedan od osnivača kultnog Feral Tribunea, komentator Novog lista, pozorišni redatelj po diplomi, pjesnik i satiričar, postao megafon zločina i zločinaca, Tuđmanovo nešto, ustaško svašta i, općenito, islamofob i bošnjakomrzac.

„Ljudska glupost i svemir su beskonačni, ali za ovo drugo nisam siguran", znamenita je rečenica Alberta Einsteina. Zbilja, teško da se reakcije na Lucićevu pjesmu mogu nazvati još nekako osim kao glupost prvog reda i to velika kao svemir.

Satira o odnosu spram zločina

Evo, uostalom, stihova te navodno uvredljive pjesme, pročitane, pored ostalih mjesta, i u Mostaru - i to, što nije nevažno, istočnom - i uz oduševljenje publike koja sa Feralom i onim što su ga stvarali, ima, kako se to kaže, poseban odnos: Ići, mići, Ahmići/Malo selo kao u priči/
Iz hiljadu i jedne noći, pa će HVO doći/Hiljadu i druge neće ni bit’/Ići, mići, Ahmići/Mala lica, muslimančići/Ako ih ne zatučeš, kad narestu/navučeš veliki belaj za vrat/I postaću velik, i klaću kako četnik/Gospoja Kordić, žena će bit’ od hrvatskog viteza/Ići, mići, Ahmići…/Niko živ iz njih ne smi izići/Pucaš redom bezveze/Poslje kriviš Ingleze/Ča su sve to posnimili…/Joj da mi je džamiji prići/
Sorit je nako bez riči/Još minaret u blatu/Sve na ponos Hrvatu/Svega ima u Krodića/Osvojiću Travnik/I postaću poglavnik/Gospoja Kordić žena će bit’/od silnega Darija/Ići, mići, Ahmići…/Ja ću zbog njih i u Haag stići/Pa ću reć’ žaj mi nije/Bilo pobit balije/Ni za dvi vake robije/Ići, mići, Ahmići…/Došli kleknit Josipovići/Došli ispriku kazat da se more dokazat/da Hrvatska tila je rat/Ja postaću blažen/Iz Zagreba osnažen/Milan će Bandiću kauzi bit za svetoga Darija/Milan će Bandiću kauzi bit za svetoga Darija.

 „Preživjeli i porodice žrtava jednog od najmonstruoznijih masakara nad civilnim stanovništvom u protekloj agresiji na Bosnu i Hercegovinu, ne prihvataju ovakav način satiričnog ismijavanja zločinaca iz vlastitih redova naroda kojem pripada Lucić, pri tome se ne obazirući na senzibilitete preživjelih žrtava i porodica nevino stradalih. Bez obzira na kredibilitet Lucića i njemu sličnih glasnih kritičara tadašnjeg hrvatskog režima, zločin ne može biti predmet satire posebice u okolnostima dominantnog odbijanja suočavanja većine sa zločinima iz prošlosti i odbijanja odgovornosti za zločine koji su počinjeni u ime te većine“, poručili su iz Udruženja građana žrtava rata '92.-'95. "16. april" iz Ahmića.

Iz onog Instituta u Kanadi su dometnuli: „Pjesnička satira što ju je napisao hrvatski novinar Predrag Lucić je strašna uvreda za sve žrtve agresije na Republiku Bosnu i Hercegovine i genocida protiv njenih građana bošnjačke nacionalnosti, posebno uvreda za preživjele žrtve i svjedoke zločina u Ahmićima... Kao glas preživjelih žrtava i svjedoka agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocida protiv njenih građana, Institut za istraživanje genocida, Kanada - smatra da zločin ne smije biti predmet satire. Satira vrijeđa bolne osjećaje žrtava i svjedoka zločina. Predrag Lucić i njegovi istomišljenici trebaju znati da su nakon posljednjeg najkrvavijeg genocida, Bošnjaci postali svjesniji svoje tradicije, duhovnosti, kulture, narodne pripadnosti, jezika i jedinstvene, demokratske, zajedničke, suverene države Bosne i Hercegovine... Gopodine Luciću svako bošnjačko dijete će znati ko mu je prijatelj, a ko neprijatelj, svako bošnjačko dijete će znati istinu o zločinu u Ahmićima da bi se izborio za pravdu za preživjele žrtve i svjedoke tog strašnog zločina i svih drugih.“ Ostali, teško uvrijeđeni, su manje-više kazali isto, samo svojim riječima. Malobrojnim.

I neka sada neko kaže da je Einstein bio u krivu...

Niko se u Bosni i Hercegovini – izuzev Milorada Dodika, ali on se ne računa – nije u stanju narugati žrtvama, kao oni što u ime i vlastite i nacionalne patnje istupaju. Istinske žrtve rata i profesionalni stradalnici u miru, kod kojih je, u pravilu, trauma višestruko veća od bilo kakvog znanja o bilo čemu, mijenjaju činjenice čim ne odgovaraju njihovim teorijama (da parafraziramo Einsteina). A činjenice su, znamo, svete. Prva je da pjesma Ići, mići Ahmići, baš kako kaže sam Lucić, ne vrijeđa žrtve, i „nije satira o zločinu, već je satira o odnosu prema zločinu, odnosno ne samo o odbijanju suočavanja već, naprotiv, o negiranju i veličanju zločina“.

'Klekni u Ahmićima'

Oni koji drugačije čitaju stihove– recimo ove: Ići, mići, Ahmići/Malo selo kao u priči/Iz hiljadu i jedne noći, pa će HVO doći/Hiljadu i druge neće ni bit’/Ići, mići, Ahmići/Mala lica, muslimančići/Ako ih ne zatučeš, kad narestu/navučeš veliki belaj za vrat/I postaću velik, i klaću kako četnik... – takvima ni hodžini zapisi pomoći ne mogu. Medicina je, svakako, nemoćna.

Kada i ako bosanskohercegovačko društvo ozdravi, fakulteti i škole novinarstva zvat će se po Viktoru Ivančiću, Borisu Dežuloviću, Predragu Luciću, Petru Lukoviću... A kada internetski forumi postanu nešto više od elektronskih zidova javnih WC-a, svi dokoni mudraci sa njih će sve budale koje su spremne Lucića optužiti za promicanje zločina, nazvati kako i spada. Dakle, budalama. Teškim! Razloge možemo nabrajati do sutra, ali ne bi trebali: takvo se što mora znati. Neznanje je u ovom slučaju manifestacija manjka i ljudskosti i poštovanja i samopoštovanja. Jer, eto, čisto primjera radi: Lucić je Stjepanu Mesiću, bivšem predsjedniku Hrvatske, kada je tamo negdje s početka stoljeća rekao kako će kleknuti i u Jasenovcu i u Bleiburgu, preko novina poručio da su obje adrese krive. Naslov tog teksta, starog trinaest godina, bio je:„Klekni u Ahmićima“!

Predrag Lucić je, u najkraćem, hodajući spomenik autorskoj čestitosti, a oni u Bosni što u njemu ne prepoznaju prijatelja, zaslužuju samo prijezir. Ko god bili. Doživljene traume glupost, neznanje i laži ne opravdavaju.

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba