Povratak Doktora S.

Piše: Emir Imamović

Haris Siljadžić, onaj što samo jednom (dnevno) daje ostavku, ponovno je politički aktivan. Na Kongresu Stranke za BiH, organiziranom čisto da se nešto dešava, obzirom da on može imati protivkandidata jedino ako se klonira, vječiti je predsjednik dobio još jedan mandat. I najavio da će... Nešto će već raditi, bez obzira na smetnje u programu koje izaziva Sadik Bahtić – prosvijetljeni. Krajiški nasilnik je, naime, konačno i među posljednjim, otkrio kako cijela ta nepotrebna stranka postoji da bi Silajdžić premostio vrijeme između dva odmora od naporne borbe za sve i šire, dok njegovi vječito najbliži saradnici održavaju stare i prave nove sheme za podebljavanje bankovnih računa.

Sadik Bahtić je, u cijeloj priči, naravno nevažan: to što je on podnio ostavku na sedam, osam funkcija u različitim odborima Stranke za BiH, bitno je koliko i obilne jesenske padavine iz 1998. godine. Pa još malo manje.

Nevažan je, međutim, i Haris Silajdžić, a to što se on sjetio da još postoji Bosna i Hercegovina, za unutarbosanske prilike je bitno koliko i obilne jesenske padavine iz 1997. godine. Pa još malo manje.

Na službenom siteu Stranke za BiH stoji, pored ostaloga, i slika vječnog predsjednika: u mračnoj sobi i snježno bijeloj košulji, sa dlanom na obrazu, Doktor – kako ga zovu oni što ih je izvukao iz duboke anonimnosti – koncentrirano nešto čita. Lijevom rukom pridržava list papira na kojem – fotografija je režirana, naravno – ne piše ništa. Odnosno pišu programske osnove Stranke za BiH. Ono nešto isto kao ništa.

Ako je nekada,a teško da jeste, Stranka za BiH i imala smisla, odavno ga nema: sve ono za šta se Silajdžić gorljivo zalagao nakon što je u Krajini opaljen letvom u glavu, zapravo je zamagljivanje stvarnosti i ignoriranje činjenica - od one o dugoročno neizvodivoj promjeni ustavnog uređenja, do one da BiH nikada, pa ni tada, neće biti građanska država. Jedina Bosna i Hercegovina koja postoji je ova sadašnja i u njoj je Silajdžićev politički koncept smislen koliko i zagovaranje reujedinjenja Jugoslavije. Treba, je li, samo natjerati Sloveniju da izađe iz Evropske unije, Hrvatsku da ne ide u Evropsku uniju, Kosovo da se vrati Srbiji, Mila Đukanovića da se penzioniše, pa će ostalo doći samo od sebe.

U posljednju potrošenu bosansku godinu, započetu oktobra prošle godine, Stranka za BiH je ušla gubitnički, da bi na njenom kraju bila u još goroj poziciji. U međuvremenu, za tih još malo pa 365 dana od posljednjih izbora, supstanca Silajdžićevog djelovanja se razlila na dvije strane: SDA i SDP BiH. Nastala kao deklerikalizirana Stranka demokratske akcije, začinjena multietničnošću članstva poput Socijaldemokratske partije, SBiH je kombinacijom light tradicionalizma i ultra patriotizma crpila političku podršku razočaranih SDA-ovaca i socijalista sa upalom (kvazi)domoljublja. Tvrdoglavo insistiranje na nemogućem i podgrijavanje frustracija rezultatima rata, prikrivalo je kolosalnu neučinkvitost kadrova SBiH-a i potpunu nesposobnost Stranke da ponudi bilo kakvo suvislo rješenje ekonomskog kolapsa zemlje. Sažeo je to sam Silajdžić u izjavi datoj nakon što je posljednji puta, 2006. godine, pobijedio u utrci za člana državnog Predsjedništva: „Što se tiče cjelovitosti Bosne i Hercegovine, građani mogu mirno spavati, a učinit ćemo nešto i na poboljšanju životnog standarda“. Četiri godine kasnije, životni je standard pogoršan, a svako ko je lijegao sa idejom cjelovite BiH u glavi, spavao je kao beba: budeći se uplakan svako malo.

Pet godina od uspavanke i jednu od izbornog potopa, Silajdžić je ispražnjen od onoga od čega je politički profitirao. Sa jedne strane je SDA, u mandatu Sulejmana Tihića diskonektovana od Rijaseta Islamske zajednice i Mustafe Cerića kao dugogodišnjeg šefa općih stranačkih poslova, a sa druge SDP čiji se, vjerovatno najpopularniji funkcioner, Željko Komšić, kako je kazao Ivan Lovrenović, odavno ponaša kao „zamjenski Haris Silajdžić“. Danas kada je SDA light tradicionalistička, dok SDP bošnjački nacionalizam maskira u bosanski patriotizam, Silajdžiću je ostalo ili da se radikalno mijenja – što je nemoguće – ili da, kao do sada, zagovara nemoguće.

Bosna i Hercegovina je prepuštena sama sebi. Ili što bi rekli oni od kojih se pomoć traži: „Podržat ćemo svaki dogovor tri naroda“. Uzaludno je, dakle, očekivati bilo kakav rasplet drame pomoću vanjskih uticaja. U unutarbosanskim odnosima, pak, Silajdžić nema nikakve šanse za uspjeh. Njegovi razumni stavovi o državnoj imovini, kao i tlapnje o ukidanju entiteta, uzroci su zbog kojeg ga politički predstavnici većine bosanskih Srba i hercegovačkih Hrvata ne mogu vidjeti ni nacrtanog. Po verbalnoj pirotehnici kojom je on podilazio Bošnjacima je, u međuvremenu, postao prepoznatljiv Željko Komšić kojeg, kada se umori, zamijeni Lagumdžija djelom i umnim akrobacijama sročenim u teoriju o Federaciji kao Zapadnoj Njemačkoj koja će usisati Istočnu, odnosno Republiku Srpsku.

“Situacija u BiH ne može biti teža. Mi smo pred gubitkom državnosti i na automatskom pilotu. Posljednji je trenutak da se spasi ono što se spasiti može, a to je odbrana teritorijalnog integriteta i suvereniteta BiH. Mi ćemo izgubiti državu ako ovako nastavimo, a da to i ne znamo. BiH je odbranjena velikim žrtvama, a prijeti da bude izgubljena neprimjetno. Dayton je suspendiran i uslijedilo je političko dogovaranje o onome što je već dogovoreno”, kazao je Silajdžić nakon što je pobijedio nikoga i potvrdio kako se, na kraju, vraća isti kao što je i otišao: kao protivnik Dejtonskog mirovnog sporazuma na koji se, poput Milorada Dodika, poziva kada se pokaže da u ovom trenutku svaka značajnija promjena ustavnog uređenja lako može biti promjena na gore, dok se sa druge strane ne nazire jedinstven bošnjačko-srpsko-hrvatski stav o tome šta bi uopće bile promjene na bolje.

Haris Silajdžić se, eto, vratio odmoran i pun zabrinutosti za Bosnu i Hercegovinu, za koju će se boriti do još jedne ostavke. A on, kao što je poznato, i rečeno na početku teksta, samo jednom (dnevno) daje ostavku. Samom sebi i u stranci koja postoji da on ima šta raditi između dva odmora. 

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba