Posljednji pozdrav nepoznatom

Piše: Nidžara Ahmetašević, Manjine.ba

U srijedu 31. jula u Sarajevu, u Buća potoku, u parku, se objesio čovjek. Policija i liječnici su oko pola 12 prije podne, javljaju mediji, na licu mjesta utvrdili smrt. 

Ne znam ko je ni koja ga je muka na to natjerala, ali mora biti da je golemo kada neko odluči okončati svoj život na javnom mjestu, vješanjem. Ne sjećam se da sam ikada prije čula za tako nešto. Čak ni u ratu, kada smo bili sigurni da živimo najteži život koji se može živjeti. Ali izgleda da može i veća muka od rata. 

Život u Sarajevu, pa valjda tako i u cijeloj Bosni i Hercegovini, svaki dan je sve teži. Apsurd u kojem moramo naći smisao se otvara pod nama kao duboki ponor koji nas vuče unutra takvom snagom da skoro pa se ne može oduprijeti. Poremećeni su odnosi među ljudima, poremećen način razmišljanja, poremećena ljubav, poremećena mržnja, poremećena prijateljstva, neprijateljstva… Sve stoji izvrnuto naopako nad tim ponorom koji vuče. Valjda samo u tako poremećenom društvu čovjek može da se objesi javno, u naseljenom dijelu glavnog grada neke države, u parku, a da niko ne primjeti ništa, ili da, još gore, oni koji jesu primijetili i ne pokušaju reagovati.

Isti taj dan, potpuno nepovezana vijest, privukla je malo više pažnje javnosti, ali ne i reakciju koja bi dovela do neke promjene. Doživljavam to kao kolektivno, javno, vješanje. 

Naime, dvojica ovdašnjih političara, koji su na vlasti već valjda sto godina takvi bešćutni kakvima smo ih napravili našom šutnjom i glupošću koju ispoljavamo u trenutku kada uđemo na glasačko mjesto, su uzeli novčanu naknadu koja je garantovana svim zaposlenima nakon što im umre blizak član obitelji. Kao i svi, i njih dvojica sigurno imaju zakonsko pravo na tu naknadu, ali je besmisleno i bezobrazno i usuditi se da je uzmu s obzirom u kakva vremena živimo i kolike su im plate.

I nije bitno koliki je iznos koji su uzeli iz budžeta koji smo mi napunili, nego je bitno da im nikada nije dosta. Ali i tu nije kraj. Nakon što su neki mediji objavili netačnu informaciju o tome koliko novca su njih dvojica uzeli kao pomoć nakon smrti bliskog člana porodice, za jednog od njih (koji je otišao na odmor da i stvarno ništa ne radi) je u javnost izašao glasnogovornik Stranke i rekao kako on eto pa zna sigurno da će njegov stranački kolega iznos dati u humanitarne svrhe “odnosno za stipendiranje djece iz šehidskih porodica”. Kako licemjerno, lažno i nepotrebno. Svaki put kada baš zglajzaju ovi na vlasti izvuku iz rukava žrtve rata. Njihova žrtva njima je štit u beščašću.

Toliki je ponor nad kojim stojimo da smo i ovu vijest pretrpili. Samo smo se uhvatili za ivicu malo jače, mada se već odavno držimo samo jednom rukom, ali znamo da ćemo pasti sigurno, samo je pitanje kada. 

Mora biti da smo baš daleko došli u našem vlastitom apsurdu kada su ljudi počeli da se vješaju na javnim mjestima u glavnom gradu, znajući da se niko neće ni potruditi da ih odgovori ili pokuša pomoći prije posljednjeg smrtnog trzaja. A mora biti da možemo i da znamo bolje. Kao što ja sigurno mogu naći neki trag optimizma kojim bih obojila svoje kolumne, ali mi to danas ne da bol koju sam osjetila zbog tako tragične smrti mog nepoznatog sugrađanina. Ko zna da li će njegovoj porodici biti isplaćena naknada koju zakon garantuje svim zaposlenima u slučaju smrti u obitelji? Vjerovatno ne jer rade u nekoj firmi u kojoj se niko ne sjeća kada su primili zadnju platu. Ili i ne rade i samo im je još trebalo da im neko umre pa da im bude još gore.

Tako je teško biti dio ove i ovakve Bosne i Hercegovine.