Politička slika Ministrovog derneka

Piše: Vuk Bačanović

Mnogo ih se već zgrozilo nad ministrom i njegovim rođendanom. Od onoga što sam imao priliku pročitati, prigovori se uglavnom svode na to da je to papanski, da je seljački, da je odvratno, da je licemjerno, da ne priliči. Međutim, itekako priliči! Naravno, ne samo zbog toga što rođendansko dernečenje nije bilo upriličeno u nekom fancy baru u kojem trešti „inteligentnija“ muzika od Halida, ili zbog toga što na njega nisu bile pozvane neke druge face viđenije u javnoj kuć… pardon, javnom prostoru. Dernek, k’o dernek: lokanje, ždranje, povraćanje, pjevanje, pa opet povraćanje! Tako se zabavlja kako “elita”, tako i žrtve čiji identitet ona proizvodi. Nije, dakle, problem u širenju primitivizma (on je samo jedna od manifestacija buržoaske dekadencije), niti u licemjerstvu (jer se ono osnovno oružje svih buržoaskih društvenih odnosa), niti zbog toga što je primitivac i licemjer kod nas mogao biti ministar.

Bahatost i licemjerstvo su osnovno oružje svjetske politike, bez obzira da li njeni nosioci jedu kavijar, da bi potom aplaudirali na novogodišnjem koncertu u Beču, ili se dave u sopstvenoj povraćotini sačinjenoj od sudžuke, nakon što su se oplemenili milozvukom glasa Lepe Brene u ilidžanskom Hollywoodu.

Kritika ne može biti bazirana isključivo na derivatima osnovnog problema nego mora udariti u glavu zmije.

Dernek bivšeg ministra je na prvom mjestu problematičan politički, a tek onda stvar dobrog ukusa, šta god on da bio. Politički, ne zbog toga što se radi o rođendanu bivšeg ministra, već zbog političnosti sve i jedne od njegovih zvanica. Prisjetimo se 90-tih i ustanovit ćemo da su među njima najrjeđi oni koji '90-tih nisu mračili za svoje političke poslodavce i nalogodavce. Doduše i kod izuzetaka je, uglavnom, presudio što manjak godina u krizna vremena, što bolji angažmani sa strane. I evo ih sada opet zajedno. pravoslavni agitator Branislav Lečić i njegova nova supruga objašnjavaju porodičnu idilu. Sinčić je, kaže nova supruga, i nervira i raduje.

Tu su i Bandić, čiji je osnovni rekvizit u predizbornoj kampanji bilo raspelo, i Mamić, dopredsjednik desničarskog fudbalskog kluba. Tu su i domoljupkinja Tereza Kesovija i Lepa Brena i Boba i… posve nebitno koje još ugledne ličnosti. Dok se '90-tih srbovalo, hrvatovalo, muslimanstvovalo, dok se glumilo, pjevalo i loptu ganjalo u novom desničarsko-tranzicijskom ozračju, dok se uvaljivalo u ministarske i poslaničke fotelje na konto estradne popularnosti, dok su se reklamirali diktatori i zločinci i međusobno optuživalo za nečovještvo, nacionalne i ine izdaje, dok su se na svemu tome zarađivale enormne sume i gradila popularnost, obožavaoci ministrovih zvanica, ono što se još nazivaju narodi i narodnosti, sipali su kiše metaka jedni na druge.

Estradnjaci i glumci su bili solidarni. Dok je bivši ministar trećerazrednim monolozima tumačio kako džihad nema alternative i kako smo živjeli u “godinama laži”, a, pri tome, uživao na poziciji miljenika novog „demokratskog“ režima, dok se Tereza Kesovija brčkala u Tuđmanovom bazenu, a Lepa Brena skakutala u uniformi Vojske RS-a, dok je Mamić pjevao “Zovi, samo zovi!”, dok je Branislav Lečić branio svetosavlje, milioni su vjerovali političkim patronima zvijezda sa malih ekrana. Mnogi od njih su poginuli. Većina preživjelih, ipak nije naplatila svoj patriotizam kao što su ga naplatili i dalje naplaćuju estradnjaci. Tim ljudima nije preostalo ništa drugo nego da zabezeknuto gledaju kako se nekadašnji estradni huškači međusobno grle i ljube (bolje reći, kako jedni po drugima, u transu, sline), kako si međusobno poklanjaju najnovije mercedese i bentlije, kako se na sva usta hvale, cvile, plaču, podsjećaju mladost i dobra stara “vremena laži”.

Mrtvi, žrtve estradnjačkih glumatanja i manipulacija, međutim, neće oživjeti, a tendencija je da osiromašeni postanu još siromašniji. Kod estradnjaka, je, međutim, obrnuto. Oni prelaze iz jednog “vremena laži” u drugo bez ikakvih posljedica po svoj novčanik. Kao što se '90-tih isplatilo biti nacionalista i biti dio ustaško-četničko-balijskog postmodernističkog koncepta, sada je u modi “Big Brother” zajedništvo, uza sve beskrajno ponavljanje jednih te istih sevdalinki i otkidanje na čitanje stihova. Ona “nekadašnja” vremena za estradnjake sada i nisu bila toliko lažna, koliko ona u kojima su tvrdili da su lažna. Biti šovinista više nije toliko “in”, taman u onoj mjeri u kojoj svaka od jugoslovenskih republika, sama za sebe, nije dostatno tržište za svakog od ministrovih slavljenika.

Zato je potrebno napraviti zaokret, koji to suštinski i nije. Na kraju krajeva, histerični islamizam, nacional-pravoslavizam, thompsonizam i drugi rimokatolički derivati su posve kompatibilni i licemjerstvu i krkanluku i primitivizmu, kao i japi liberalštini. Nema pravila, nema parametara, ništa nije odredivo. Sve su istine bazirane na unutarnjim pretkoncepcijama, te stoga nema jedne objektivne istine. Svi smo slobodni da kreiramo svoje istine. Nema pogrešnog i ispravnog, već neograničen broj jednako validnih „istina“. To što nam u svakoj od tih „istina“ estradnjački nalogodavci drže nogu za vratom, a estradnjaci takvu istinu zamagljuju, nije ni bitno. Istinu govoreći, oni su g.... A mi?