Pismo sarajevskim vlastima: Gadite mi se

Piše: Emir Imamović

Poštovana narodna vlasti, vijećnici općina Stari Grad i Ilidža, upravnici Grada Sarajeva i Kantona Sarajevo,

prije svega primite moje izvinjenje zbog krivog tituliranja: jebem li ga, ima Vas k'o Rusa i na raznim mjestima i funkcijama, pa niti ja to mogu zapamtiti, niti imam prostora da svakog od Vas precizno oslovim. Forma, cijenjena gospodo i drugovi, poneka damo i drugarice, međutim, nije bitna. Barem meni. A za Vas me, da prostite, živo zaboli. Mislim, ako Vam je baš bitno da precizno piše, recimo: općinski vijećnik, član Komisije za žalbe, molbe, tužbe, šah, vjerske grupe i amaterska folklorna društva.

Da ne dužim, evo zašto Vam se javljam. Ja, vidite, nisam, poput nekih građana – ostataka onoga što je nekada bilo civilno društvo, a danas su to civilne žrtve mira – šokiran Vašim odlukama stopljenim u jednu da određenim, boga mi povelikim novčanim iznosom, pomognete odbranu osumnjičenih za ratni zločin u tarčinskom logoru Silos. Bio bih, zašto da ne, spreman braniti Vašu odluku kada bi ona, u pisanom obliku, sadržavala i stavku prema kojoj osumnjičeni ratni zločinci privatnom imovinom garantiraju povrat sredstava ukoliko budu osuđeni.

Vi, prvenstveno članovi SDA, inicijatori ove akcije, tvrdite da su uhapšeni „heroji“, pa kontam, ako je već tako, ako dakle nisu nikome slomili rebra, izbili zube i slično, zašto bi im bio problem potpisati ugovor o tome da će ostati bez kuće, kučeta, mačeta i trosjeda ako se, nekim čudom, ispostavi kako su se zaigrali u Tarčinu. Ako, pak, na osnovu – nikako zbog manjka – dokaza budu oslobođeni, onda, da tako kažem, ništa. Advokati će biti potkoženi, „heroji“ i pravno nevini, a budžet... Pa nećemo valjda u ovim teškim danima, dok pravi, normalno njihovi, srpski, hrvatski, čiji god zločinci, hodaju k'o svi sretni, a naši koji ne mogu biti zločinci jer su naši, umjesto sata i narukvice nose lisice, voditi računa o takvim sitnicama kao što su pare poreskih obveznika?!

Cijenjena gospodo i poneka damo, plus drugovi i drugarice, ja u ovoj Vašoj odluci vidim, a na Vama je da mi kažete ako griješim, odgovoran čin vlasti koja brine o svojim građanima. Za sada samo nekim, a u dogledno vrijeme – svim. I običnim i počasnim, pored ostaloga. Pišem Vam, dakle, džematile, jer me živo zanima hoćete li iz općinskih, gradskog i kantonalnog proračuna i ubuduće izdvajati, kako bi Vi rekli, određena finansijska sredstva, za pomoć porodicama i odbranu nepravedno optuženih i – u nekim slučajevima – još nepravednije osuđenih? Onih što nisu ni sumnjičeni za ratne zločine, niti su činili mirnodopske, a eno ih, imaju više staža po sudovima od Meddžide Kreso.

Vidite, cijenjeni, recimo Senad Avdić, po zanimanju novinar, glavni i odgovorni urednikSlobodne Bosne, nastanjen u Općini Stari Grad, zaposlen, oženjen, ne posjeduje automobil, nit' mu treba, osuđen se da Zlatku Lagumdžiji, Željku Komšiću i Damiru Hadžiću, vlasniku SDP-a i njegovim najbližim drugarima, plati po 3.000 maraka – plus kamate, sudski troškovi i, garant, još nešto – zato što nije uradio ništa. Odnosno, ništa od onoga što mu nije posao. A posao mu je da objavi informacije od javnog značaja i, recimo, fotografije koje njihovi vlasnici učine javnim, iako im je sadržaj, nazovimo ga, privatan. Ustvari, Senad Avdić uopće nije osuđen zbog teksta o „aferi Reket“, već zato što je priču o pokušaju višemilionske SDP-ovske iznude od Nihada Imamovića, ilustrirao Komšićem, Lagumdžijom i Hadžićem namazanim jekodermom. E pa, ako za „heroje“ iz Silosa imate na desetine, ma stotine hiljada maraka, nije valjda nemate deset–petnaest milja za Senada Avdića iz Sarajeva?

Zatim, tu je i Senad Pećanin, nastanjen u Općini Centar, oženjen, otac dvoje djece, automobil ima i vozi ga, po zvanju pravnik, po zanimanju novinar, nekada vlasnik magazina Dani i glavni i odgovorni urednik te u međuvremenu preminule novine. I on je suđen, a je li osuđen, ne znam – bit će da nije, neko bi valjda objavio – zato što nije uradio ništa. Odnosno, ništa od onoga što mu nije posao. A posao mu je da objavi informacije od javnog značaja: recimo o tome da su SDP-ovi kuriri i glasonoše od već pomenutog Nihada Imamovića pokušali izbiti par miliona maraka za ono što, inače, općinske i slične vlasti rade za platu: odobravanje regulacionog plana, što je bilo neophodno za izgradnju objekta u koji su investitori uložili novac. Elem, tri drugara, planinara, kavijar socijalisti, tražili su da im Pećanin plati 45.000 maraka za, normalno, duševnu bol. Na stranu sada to što se duševna bol liječi jedino u duševnim bolnicama, ja samo želim reći da je tih četrdeset pet milja manje od onoga što će Grad Sarajevo platiti za „naše momke“ iz Silosa!

Nije loše da znate kako su i Avdić i Pećanin spremni privatnom imovinom garantirati da nisu učinili ništa što, inače, nije posao profesionalnih novinara. Hm... sad se sjetih: možda ni oni iz Tarčina nisu učinili ništa što nije posao čuvara logora. Ali to sada, kao, nije važno.

Cijenjeni svi, naša narodna vlasti, za kraj Vam želim skrenuti pažnju i na Petra Lukovića: suvlasnika, glavnog i odgovornog urednika portala E-novine. On, što jest – jest, živi na Zvezdari, u Beogradu, državljanin je Republike Srbije, ali je i počasni građanin Sarajeva. Ako ne vjerujete meni, pitajte gradonačelnika Aliju Behmena. Tog i takvog Lukovića, Peru sa onog sveta, tamo daleko, u svijetu Borisa Tadića, tuži ko stigne: ratni zločinci, njihovi megafoni, popovi, budale, Emir Kusturica... Luković, koji, zamislite, nije radio ništa osim svog novinarskog posla, posljednjih nekoliko mjeseci ima prebivalište na adresi Savska (piše se Cabcka) 17/A, u Prvom osnovnom sudu u Beogradu. Tamo ga ponedjeljkom tuže koljači, utorkom ratni huškači, srijedom idioti, četvrtkom advokati zločinaca, a petkom se čeka ukazanje Emira Kusturice. Subotom i nedjeljom, sud ne radi, što ne znači da neće: ako broj tužitelja nastavi ovako rasti, Lukoviću će se suditi do kraja vijeka. Svih sedam dana u tjednu. A to, ta suđenja, znate i Vi preko „heroja“ sa vanjske strane logorske žice, košta, baš košta. Dakle, ne vidim zašto Vi, a u skladu sa dosadašnjom praksom, ne bi finansijski – tuđim parama, normalno – pomogli proganjanom heroju, počasnom građaninu Sarajeva sa adresom u državi po kojoj stvarni zločinci zaista šetaju slobodno... Osim ako nije problem to što je Luković, da izvinite, Srbin.

Poštovana narodna vlasti, vijećnici općina Stari Grad i Ilidža, upravnici Grada Sarajeva i Kantona Sarajevo, želim Vas na kraju ovog pisma, prijateljski upozoriti na mogućnost da Vas, Avdić, Pećanin i Luković, ukoliko im odlučite dati neku marku, pošalju pravo u pizdu materinu. Oni, naime, misle kako bi Vi, kada bi bilo moguće, njih i njima slične najradije spakovali na nekoliko godina u Silos, tamo gdje su osumnjičeni ratni zločinci samo radili ono što i jeste posao čuvara logora. Pretjeruju? Aha.

U svakom slučaju i u nadi da neću dugo čekati na odgovor, želim Vam još samo reći da mi se zbog odluke da parama građana Sarajeva plaćate odbranu onih što ih se sumnjiči da su nekim ljudima radili ono što su četnici radili zarobljenim Sarajlijama – gadite. Ali evo, ponudio sam recept za popravak. Pa Vi vidite...

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba