Osjećaj Evrope za stid

„Evropo, stidi se“. Sjećate li se tog krika očajnika iz vremena kada smo, suviše kasno, shvatili kako to „što se u srcu Evrope“ dešavaju koncentracioni logori, srednjovjekovne opsade, masovna strijeljanja i progoni, Evropi, toj nekoj „Evropi“, znači koliko i lanjski snijeg?

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

Ne sjećate? Tu je Ukrajina da osvježi pamćenje.

U sjajnoj reportaži iz Kijeva, objavljenoj na portalu Forum.tm, Jasmina Popović prenosi, uz ostalo, riječi mlade novinarke Bogdane Babič: „Mi gledamo u Europsku uniju. Ona je za nas pojam reda, zakona, prava. Nama to treba, a Europa šuti. Ja vjerujem da je EU jedini put za Ukrajinu, prenesite im da smo ih čekali, a oni su nas iznevjerili“.

Nepopravljive historijske greške na jednom, očito se ne uzimaju za ozbiljno na drugom mjestu, a broj naivnih, onih što još vjeruju kako na golu silu postoji univerzalni, civilizacijski, pravni, nenasilni odgovor, raste bez obzira na sve dokaze koji tvrde suprotno. Samo u Ukrajini ih ima na desetine miliona, iako im ništa, ali ništa pod kapom nebeskom ne ide u prilog. Jednostavno, na krivom su mjestu u istom takvom trenutku i nedovoljno ih je da mogu još nešto osim, eto, osjećati se kao zadnje budale, kada su na ovako gadan način morali naučiti da Evrope „reda, zakona i prava“ postoji samo za odabrane. U takve, vidimo, spadaju baš koliko i mi.

Vražije 'ali'

Kada se sve sabere, oni koje su u Ukrajini čekali bili su tek dio udruženog zločinačkog poduhvata protiv te države. Naravno, namjere su im bile drugačije od ruskih, ali je to danas, nakon što je Krim anektiran, malo kome važno. Put u pakao je, naime, svečano otvoren. I ako u Bruxellesu nije bilo nikoga sposobnog da predvidi ovakav rasplet, onda Uniju vode veći duduci nego Bosnu i Hercegovinu, a to je teško moguće.

Podsjetimo se, ukratko, kako je i zašto sve počelo. U Viktoru Janukoviču, jednom neopjevanom gadu, izuzetno zaslužnom za ukrajinsku tranziciju iz lošeg socijalizma u veći očaj pod drugim imenom, Evropska unija je iznenada pronašla partnera za pregovore, poželjnog lidera i sve ostalo što ide kada interesi pobijede principe. Jedan od bitnih članova režima rušenog Narandžastom revolucijom - u kojoj su proruske autokrate zamijenili proevropski oligarsi - postao je Bruxellesu simaptičan kada se učinilo da se s njim mogu završiti neki poslovi. Dakle, ponuđeno mu je da Ukrajina s EU potpiše trgovinski sporazum, ali... Uvijek, znamo, ima neko vražije ali iza kojeg se krije katastrofa - tek je pitanje hoće li se dogoditi odmah ili u skoroj budućnosti.

Uglavnom, iz Moskve je Janukoviču rečeno neka potpisuje šta hoće, ali da će posljedica biti kraj povlaštenih trgovinskih odnosa Ukrajine i Rusije. E, tu ne treba fakultet za zaključiti kako je riječ o izboru između lošeg i groznog. Ukrajinska ekonomija kao postoji, a bez ruskog tržišta niti to. EU, naravno, nije ponudila nikakvu pomoć kojom bi se amortizirala šteta...

Ukrajinci nikako svoju prošlost ne mogu nazvati boljom. Parfrazirajući Waltera Benjamina: njihova je historija nezadrživi pomak iz nesreće u nesreću. Za mnoge od njih između Putina i EU postoji samo jedan izbor. Pri tome su dovoljno očajni da im se ne može čak niti učiniti kako je riječ o dva kraja iste krive linije.

Nevjerovatna je brzina kojom se praktično raspala jedna tako velika zemlja, unesrećena od susjeda, ojađena domaćim gadovima, potrošena u igrama moći i ostavljena da čeka rezolucije i sankcije, oštra upozorenja i glasno protivljenje... svu silnu birokratsku onaniju od koje neće vidjeti nikakve koristi.

Igre prijestolja

„Igre prijestolja će se nastaviti, a Ukrajinci će ispaštati“, rekao je Jasmini Popović, Ukrajinac Jurij Lukanov.

„Ukrajinski narod govoreći bez pretjerivanja, prolijeva svoju krv u obrani evropskih vrijednosti slobodnog i pravednog društva“, pisao je u otvorenom pismu književnik Jurij Andruchowycz. Samo što za te vrijednosti Evropu baš nešto nije briga.

Tužno je danas gledati sve one Ukrajince koji su čekali Evropu, a ona ih je iznevjerila, prepustivši ih nasilnicima iz okruženja i domaćim izdajnicima, kleptomanima i fašistima koji, glumeći patriote, volju mase za slobodom koriste za uzimanje prava da određuju granice slobode. Užasno taj uplašeni svijet iz velike zemlje liči na neke druge očajnike iz nekog drugog vremena i sa nekog drugog mjesta. Na nas. Tek, za sada, nešto bolje prolazi: manje ginu.

Reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba