Odlazak ministra za ummetnike

U danu u kojem je odlukom Doma naroda potvrđena smjena ministra sigurnosti Fahrudina Radončića internet mediji su objavili, s Facebooka prenijeli, kako li se već to tačno kaže, videosnimak pod naslovom: „Bosanac iz Sirije poziva muslimanke da se odazovu džihadu“.

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

On, taj Bosanac, pozirajući pored mitraljeza, iza ručne bombe i ispod zastave s natpisom na arapskom je, gledajući u kameru i koristeći svaku priliku da zvuči kao da je rođen u Džedi, rekao: „Dolaze sestre napuštajući kjafire, kjafirsku zemlju i zrak, dolaze ovamo da žive s mudžahidima pa tako pozivam sestre koje god su u mogućnosti, nisu bolesne i nemoćne, koje imaju sredstva i šerijatske uvjete da dođu ovamo, neka dođu. Ovamo ima i neoženjene braće i braće koja hoće druge žene, više žena znači, ima braće koji bi vas uzeli pod skrbništvo tako da ima praznih mjesta dosta... Dođite i rađajte i odgajajte mudžahide, Allah vas pomogao“.

Fahrudin Radončić je, naravno, zaslužio smjenu: za vrijeme njegovog mandata je spaljeno državne, javne imovine, kao da je rat, a on ne samo da nije pomakao prstom kako bi to spriječio, već je još i likovao. Kada u nekom civiliziranom društvu plane kakva vladina zgrada zbog neadekvatnog osiguranja, ministri čiji je posao da joj nađu čuvare -  podnose ostavke. Mi, naravno, u takve ne spadamo: kod nas je predstavnik izvršne vlasti, Fahrudin Radončić, podržavao proteste protiv te iste vlasti, pa su ga smijenili oni koji su ga i postavili, misleći naivno da je privremena zajednička ljubav jača od njegovog trajnog interesa.

No, koliko god ministarsko mjesto koristio za samopromociju, Fahrudin Radončić je, ipak, uradio nešto važno. Ne misli se, naravno, na protjerivanje dvojice iranskih diplomata na specijalnom zadatku: to je tek bio znak dodvoravanja onom dijelu takozvane međunarodne zajednice koji sanja Teheran nakon atomskog udara. Fahrudin Radončić je – i tu se vraćamo onom „Bosancu iz Sirije“ – tvorac zakona kojim je postalo kažnjivo učešće bosanskohercegovačkih državljana u paravojnim formacijama u drugim zemljama.

Naravno, niko se od kandidata za šehide nije zbog straha od sankcija, za sada, ni počešao po bradi, bez obzira na to što bivši ministar kaže: „Zabranom prisustvovanja u paravojnim snagama drugih zemalja za sva vremena smo zaštitili našu djecu da nepotrebno ginu u Siriji i drugim zemljama". Bošnjački dobrovoljci u sirijskom ratu, borci za islamsku državu Levanta i, je l' ono bi trabanta?, su dovoljno pomračili pameću da ne poštuju niti osnove zakona u saobraćaju, a kamoli zabranu odlaska u rat za... Za ono nešto što će postojati kada i kockasti točak.

Izmjenama Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, usvojenim na Radončićev prijedlog, država je prvi put pokazala kakvu-takvu, recimo tako, zajedničku svijest o postojanju problema proizašlog iz uvoza mudžahedina u vrijeme rata, njihovog ostanka, razmnožavanja i misionarskog rada među dijelom ovdašnjih muslimana. Prije ovih izmjena, vehabije, je li, ili nisu postojale uopće ili su bile dio svjetskog trenda različitih načina prakticiranja islama. Baš tako je o njima, onima koje je nekadašnji bliski prijatelj Fahrudina Radončića, Mustafa Cerić, nazvao novim i boljim muslimanima, pisao Dnevni avaz, objašnjavajući dragim čitateljima i čitateljkama kako je jedna od posljedica globalizacije to što je mali Sejo iz komšiluka pustio bradu, skratio hlače i svaki slobodan trenutak koji mu ostane nakon napornog rada u kopirnici, koristi da gleda videosnimke pokolja u Čečeniji. No, to je bilo davno, u vrijeme kada je budući bošnjački lider bio tek bošnjački Donald Trump, a njegova, sada bivša supruga Azra, bošnjačka Melanija Knavs, ali nešto, ustvari znatno skromnijih proporcija.

No, šta god imali za reći o Radončiću, činjenica je, čvrsta k'o beton, da je on prvi ministar koji je pokazao spremnost na suočavanje s islamskim militantima među Bošnjacima i u Bosni i Hercegovini. Baš kao što je reis Husein efendija Kavazović, za razliku od svog prethodnika, shvatio kako posao Islamske zajednice u BiH, osim ostalog, jeste i odbrana od sektašenja, a ne njegovo podupiranje.

„Vijeće muftija će imati odgovornost naspram naše hanefijske tradicije islama. Naše muftije moraju pokazati da su sposobne interpretirati islam onako kako se ovdje živio stotinama godina“, rekao je Kavazović nakon nedavne, praktične promjene Ustava IZ-a i uvođenja, uz ostalo, institucije Vijeća.

Nisu, vrlo vjerovatno, ma sigurno, Radončić i Kavazović djelovali koordinirano, ali inicijativa smijenjenog ministra jeste pomogla, olakšala, možda i ubrzala, reisovu odluku da se suprotstavi procesima, nazovimo to tako, reislamizacije bosanskih muslimana, a prema principima i pravilima koja, osim što su uvredljiva za islam – kao i za zdravu pamet - svako društvo u kojem se pojave i prime, vode pravo u katastrofu; tamo gdje način života kreiraju lobotomizirane pojave poput onog „Bosanca iz Sirije“, za kojeg je teško reći u čijoj je nadležnosti: organa gonjenja ili liječnika za duševne bolesti.

Upravo snimak ummetnika – kako se, valjda, zovu ti samoproglašeni borci za ummet – kraj mitraljeza, govori o važnosti Radončićevog zakona i Kavazovićeve zadaće za muftije. Potonji su, je li, dobili nalog da spriječe psihičke pripreme za odlazak tamo gdje „ima praznih mjesta dosta“, dok je bivši ministar, ako ništa, onima što su već otišli dao povod za razmišljanje o tome trebaju li se – a ne trebaju, koji će nam – vratiti. I to je ono po čemu vrijedi pamtiti ovaj njegov mandat.

Da, Fahrudin Radončić je zbilja bio dobar ministar. Jednom. Kao što je jednom bio prijatelj Bakiru Izetbegoviću, Mustafi Ceriću, Zlatku Lagumdžiji i tako redom. No, to je već druga priča. Ona čiji nastavci slijede nakon izbora.