O navodnoj 'ljudskoj prirodi'

Piše: Vuk Bačanović

„Ne znaš ti kakvi su ljudi...“, redovan je „zaključak“ kojim prosječni (malo)građanin nastoji okončati svaku raspravu, naravno – onda kad mu ponestane drugih argumenata u odbrani sopstvene pasivnosti ili interesa. Takozvana „ljudska priroda“, koja bi trebala pretpostavljati (navodno) genetski usađenu sebičnost, egoizam, narcisoidnost, prevrtljivost, zavist, pokvarenost i, nadasve, nezajažljivu pohlepu, tako postaje savršenim izgovorom za zatvaranjem u hermetički zatvorene krugove „boljih“, koji su tu da budu dežurni kritičari, „realisti“, ljudi od životnog iskustva i zagovarači „manjeg zla“.

Interesantno da se u ovome poklapaju predodžbe vjerskih fanatika (irelevantno iz koje od postojećih sekti na tržištu) i njihovih dežurnih (malo)građanskih ciničnih ismijavača i kritičara. Dok je za fanatike čovjek koji se ne pokorava stvoriteljevim zakonima koljačka poluživotinja kojoj sljeduje zagrobni pakao, za malograđansku alternativu, čovjek bi to bio bez građanskih zakona i građanskih pravila, odnosno bez postojećeg socio-ekonomskog poretka, kojem „nema alternative“ i čijim bi nestankom nastupio pakao na zemlji.

I u jednom i u drugom slučaju, svaki nagovještaj da bi čovjek mogao biti bilo šta drugo do razularene životinje kojoj je potrebna batina vladajuće klase, ne bi li njegovo „zlo“ ostalo svedeno na najmanju moguću mjeru, proglašava se „utopijom“ i ismijava.

Dodik, Lagumdžija, Čović, njihov kriminal, podmetanja, karijerizam, spletke, laži, krađe i manipulacije su, prema tome, „realnost“ od koje se ne može pobjeći. To je „ljudska priroda“ i to mora biti tako. Čak i građanski kritičari su u tome složni, nudeći svoje, „bolje“ alternative, one koje nas „barem neće klati“. Čovjek je čovjeku najgori krvnik i stoga, barem birajte one koji će vas samo bičevati! Pa ipak, radi li se o „ljudskoj prirodi“ i čija je to zapravo „priroda“? O čemu ta, navodno konstantno ljudska priroda, ovisi?

Baš kao i priroda životinje, priroda čovjeka nije neka pretkosmička ideja koja se konstantno manifestuje u istom obliku, bez obzira na okolnosti koje je okružuju. Zapravo su okolnosti te koje determiniraju svijest, odnosno „prirodu“, a ne obrnuto. Zlostavljani pas u kavezu, rasplođen u svrhu krvoločnih borbi koje gazdi donose profit, nema istu „prirodu“ kao pas odrastao sa ljudima koji se o njemu brinu i koji ga ne zlostavljaju. Stvari su dakle, u različitim uslovima bitno drugačije i kod životinja, a kamoli kod ljudi!

Na isti način dijete koje odrasta u nekom od slamova Trećeg svijeta (ili na ulicama Sarajeva), prisiljeno da se od malih nogu bori za golu egzistenciju, ne može imati istu „prirodu“ kao dijete koje bi se rodilo u svijetu bez gladi, siromaštva, nezaposlenosti i zatupljujućih ideologija o „ljudskoj prirodi“ koje brane postojeće stanje. Čovjek društva u kojem ga pljačkaju osioni tajkuni ili povlaštene birokrate i čovjek koji ne bi bio odgajan u takvom društvu, ne bi bio isti čovjek!

Naposljetku, ljudska rasa nije preživjela i evoluirala kroz nemilosrdno gaženje „pojedinaca“ jednih preko drugih, već kroz kooperaciju koja je omogućavala efikasniji lov, sjetvu, žetvu, izgradnju sigurnijih skrovišta i svega što je omogućavalo reprodukciju života. Čak i u klasnim društvima, ni jedna cesta, ni jedan grad, ni jedan hram, ni jedno svjetsko čudo graditeljstva nisu mogli nastati bez kooperacije – bez udruženog rada.

Ljudi su, dakle, mimo svakog idealizma, upućeni jedni na druge, a ne jedni protiv drugih, bez obzira na nesuvisla laprdanja o njihovoj vječnoj „prirodi“, koja su korisna jedino onima koji takvu „prirodu“ i kreiraju u svoju korist, ultra-bogatašima, odnosno kapitalistima.

Predrag Vranicki je još 1966. u svojoj posve savremenoj studiji „Čovjek i historija“ pisao da su „savremena parcijalizacija, podjela rada i tehnicizam stvorili... krajnju izoliranost, usku djelatnost i težnje, specijaliziranost unutar kojih se gubi totalitet i čovjek... jednu ljudsku indiferentnost koja je gotovo kobna.“

„U postvarenom svijetu (svijetu pretvorenom u stvar, u robu op. a.)“, pisao je Vranicki „o ljudima se i ne može drugačije misliti nego kao o objektima, stvarima.“

U takvom svijetu „ljudska priroda“ nije ništa drugo do priroda robe na tržištu, koja se, kada profit dođe u krizu, može i uništiti, a zato je ponajbolje rješenje rat. Upravo u tom času zakukaju naricaljke nad prokletom „ljudskom prirodom“, dok se zapravo radi o socio-ekonomskom sistemu stvaranja ljudske nesreće koji može i mora biti dokinut, bez iluzija da će stare navike, predodžbe, uvjerenja, ponašanja, uzrokovana „motivom profita“ iščeznuti preko noći, baš kao što se ni čovjek koji je doživio traumu, stres ili zlostavljanje, ne može obnoć oporaviti.

Prema tome, mudrovanje o tome „kakvi su ljudi“ nije ništa drugo do svjetonazor izgrađen na neumitnosti nepravde.

Da li za „prirodu“ silovane i zlostavljane žene kriviti ženu ili silovatelja? I šta uraditi sa silovateljem?