O danu, u gradu koji nije Sarajevo

 Piše: Nidžara Ahmetašević, Manjine.ba

Do posla svaki dan idem prvo autobusom - tri stanice, pa onda tramvajem još pet. Gradski prevoz nikada ne kasni, ali za svaki slučaj obično krenem malo ranije. Navika. Hvatam bus u 9.23. Danas je onaj mladi, vozač što se uvijek smije. Ima ih svakakvih, mrguda, tužnih, zamišljenih, nezainteresovanih, gospođa sa frizurama... Ali ovaj je neki baš veseo čovjek. I najviše volim kada vidim njega ujutro jer mi nekako dan dobro počne. Pozdravi svakoga ko uđe na prva vrata, a ko izađete na ista, poželi mu ugodan dan. Baš lijepo.

Autobus je poluprazan jer je prošla gužva sa školarcima i studentima. Uvijek biram gdje ću sjesti, mada ni sama ne znam zašto mi je to važno. Svako mjesto je ustvari isto. Istina, ponekada klinci ostave neki papir ili praznu plastičnu bocu, pa kao izbjegavam ta “prljava” sjedišta.

Danas je vrijeme lijepo i ljudi su već na biciklima. Većina se tako kreće kroz gradu. Praktično je, dobro za ljude i dobro za okolinu. Isto je i sa gradskim prevozom. Lične automobile ljudi koriste tek kada je neophodno.

Autobus je stigao minut - dva prije tramvaja, koji je tačan u sekundu. Nekada me nervira što ne kasne, jer se meni desi da kasnim i voljela bih tada da prate moje vrijeme. Ali, ne, uporno si tačni.

Imam nekih 10 do 15 minuta vožnje tramvajem. Sjedam blizu malog ekrana da vidim kakvo će biti vrijeme danas, šta ima u kinu, možda neki koncert, i glavne vijesti. Jako volim te ekrane u tramvajima. Pripremim se za dan, dobijem osnovne smjernice, i još mi ponude informaciju više. Uvijek ima i neka kao šala dana ili slična budalaština. Zabavno mi je to.

Tramvaj je star, kao da je iz doba Austrougarske ili ko zna koje daleke prošlosti. Ali funkcioniše savršeno. Ustvari, da ne znam da je star, mislila bih da je napravljen namjerno da podsjeća na one starinske - zbog turista.

A jako mi je lijepo voziti se ovim starim tramvajima ponekada. Osjećam se kao da sam u nekom stranom gradu, pa gubim vrijeme dok razgledam grad iz tramvaja. To je trik koji sam načula od nekog iskusnog putnika - kada dođeš negdje prvi put, napravi krug po gradu javnim prevozom. Vidiš ljude, dobiješ neki osjećaj o prostoru. E sa ovim starim tramvajima, kojih nema puno, mi je uvijek prilika da se malo poigram u svojoj glavi i pravim se da putujem gradom koji ne poznajem. Pomalo mi je čak i romantično voziti se dok klapara. Oni moderni, novi, nikada ne daju taj osjećaj romantike. Mada, i oni su mi dragi. Bešumni. Ovi najnoviji su unutra sređeni kao da su spremni za neko putovanje u svemir.

Revizori su zeznuti u gradskom prevozu. Nemaju uniforme, i obično kada uđu, stanicu ili dvije se prave da su obični putnici, i onda odjednom samo izvade iskaznice. Mada, čini mi se, rijetki su oni koji ne plate kartu. Nekada ih vidim kako izvedu klince, ali i to rijetko. Nekako je nepristojno ne platiti kartu jer možeš vidjeti da je to dobro uložen novac. Krećeš se po gradu vozilima koja dolaze na vrijeme, čista su, ispravna, vozači su uredni, ljubazni ... Naprosto nema razloga da ne platiš za to.

Danas se desilo nešto neobično. Neko je parkirao pogrešno, izašao je za samo par centimetara izvan linije, i tramvaj ne može da prođe. Vozač zvoni par puta. Niko ne dolazi. Svi putnici su mirni, i samo vire kroz prozore. Nakon manje od minute, vozač nekoga zove na telefon, obraća se putnicima, i većina napušta vozilo. Pješačimo do sljedeće stanice na kojoj se možemo prebaciti na drugi tramvaj ili autobus. U ovom ostaje jedino mladić koji priča na telefon i ima neki blentavi osmjeh na licu. Njemu je svejedno šta se dešava jer on, čini se, nije na ovoj planeti trenutno. Kao da je zaljubljen.

Vozač mirno uzima novine i sjeda na svoje mjesto. Za par minuta će doći neko i riješiti problem. Neko kome je to posao. I svi putnici su mirni jer nije kraj svijeta. Iza ugla je sljedeće vozilo.

I cijela ova priča je ustvari tako nebitna, obična i dosadna. Opis vožnje u javnom prevozu u bilo kojem normalnom gradu, bilo kojeg dana. Samo što taj grad nije na Balkanu, i sigurno nije Sarajevo.