Nauka vjerskih fanatika

Piše: Emir Imamović

„Chuck Norris oborio Allaha iz vjeronauka“, vic je kojim je svoju kolumnu u Oslobođenju – napisanu povodom odluke ministra obrazovanja u Vladi Kantona Sarajevo Emira Suljagića, da ocjene iz vjeronauke ne ulaze u prosjek učeničkog uspjeha – započeo Boris Dežulović: jedan od osnivača i dugogodišnjih urednika Feral Tribunea, autor romana Christkind i Jebo sad hiljadu dinara, zbirke poezije Pjesme iz Lore i, pored ostalih, jednog od najboljih tekstova o antiislamskoj histeriji i neznanju kao jednom od njenih nosivih stubova.

Šta je pisao i radio Dežulović

„U redu – planuo je konačno Benedikt XVI. – ali osim decimalnog sustava, brojeva, algebre, matematike, filozofije, karte svijeta, kompasa, papira, riže, šećera, pamuka, navodnjavanja, camere obscure, optike, jakne, gitare, kave, parfema, sapuna, alkohola, farmacije, higijene i moderne kemije, što su muslimani ikada učinili za nas? Što su nam, dakle, muslimani novoga donijeli osim zla i neljudskih stvari? – čita s papira studentima regenburškog sveučilišta Joseph Ratzinger, sav u svili i kadifi, zanemarujući za tu prigodu ne samo činjenicu da su mu muslimani donijeli i to što na sebi nosi, i papir s kojeg čita, već i neumoljivu činjenicu da su čak i koncept sveučilišta preko Španjolske u Europu donijeli upravo Arapi“ („Što nam je katolički džihad donio osim zla?“ Globus, 22.09.2006.). 

Napisao je, rekoh, Dežulović vic, a Enes Ratkušić, politički analitičar iz Mostara, kako ga se već predstavlja, repetirao tastaturu: „Sintagma Borisa Dežulovića ‘Chuck Norris oborio Allaha iz vjeronauka’, predstavlja najdrastičniji primjer odsustva odmjerenosti u sagledavanju problema koji se javio u vezi sa statusom vjeronauke u školi. Takvu vrstu neodmjerenosti ne može odbraniti niti jedna estetička teorija. Dežulović nije satiričan, kako bi to slatkorječivim jezikom pojasnili novotalasni kritičari, koji umjetnika prepoznaju po minđušama, specifičnoj frizuri, bizarnom odijevanju i drugim fizičkim detaljima, a ne prema djelu… No, u toj morbidnosti ima još jedan više nego zanimljiv i indikativan detalj. Morbidno je da tako intonirane opservacije na račun ‘bosanskohercegovačkih problema’ dolaze iz Beograda, i to iz pera čovjeka koji se tamo našao nekim začudnim spletom okolnosti (?!). I sad se on od tamo najviše bavi bosanskohercegovačkim problemima i dijeli lekcije šta bi se prema beogradskim mjerilima imalo ocjenjivati a šta ne. Ništa neobično, jer Beogradu je već odavno prešlo u naviku da se bavi Bosnom, u što se Dežulović više nego odlično uklopio. Njegovom ‘intelektualno-moralnom’ profilu očito bolje leži Beograd nego rodni Split, jer iz te ‘prijestolnice zla’ može da govori šta god mu volja. Istina, pod jednim malim uslovom - da oštricu bespoštedne kritike usmjeri prema Bosni i uzgred prema rodnoj Hrvatskoj, koju je ‘morao’ napustiti. To je uslov, jer beogradsko gostoprimstvo može da ide samo uz prepoznatljivu muziku Dobrice Ćosića…”

Ratkušića treba ostaviti po strani. Tamo je i mjesto nekome iz koga urliče provincijalac – nije, da ne bude zabune, Ratkušić provincijalac zato što je rodom iz Stoca, već uprkos tome - ubjeđen da njega, eto, niko ne prepoznaje zato što izgleda pristojno, dok Dežulovića svi znaju po “minđušama, specifičnoj frizuri, bizarnom odijevanju i drugim fizičkim detaljima”, a ne po nagradi Jutarnjeg lista za najbolji roman, po logu Feral Tribunea kojeg je nacrtao rukom u eri prije kompjutera, mitskoj naslovnici sa Tuđmanom i Miloševićem u krevetu, stotinama tekstova u istom tom Feralu, prvom hrvatskom mediju koji je objavio priču o zločinima HVO i HV-a nad Bošnjacima u Ratkušićevom rodnom gradu… Treba, da ponovim, po strani ostaviti političkog analitičara od kojeg stradaju činjenice kada mu ne idu prilog: Boris Dežulović, naime, ne živi u Beogradu, već u Splitu. A i da živi, bila bi mu to “otežavajuća okolnost” kao i još jednom od kolumnista nekadašnjeg “tjednika hrvatskih anarhista, protestanata i heretika”, inače Beograđaninu Petru Lukoviću.

Nema muslimana prije Mustafe

Valja se, dakle, vratiti reisu-l-ulemi Islamske zajednice u BiH. Eno, fino piše u podnaslovu: ako je Boris Dežulović zbog vica proglašen četnikom, kako li će tek proći Mustafa efendija Cerić?

“Ne damo svoju djecu da ih vi učite bezbožništvu! Te državne škole su i naše škole. Mi plaćamo porez! Nije to privatno, babovina ministra... Nisi to donio niotkud, nego je to naše. Ima da se uči vjeronauka u tim školama. Ako treba, a očito da će trebati, ja im poručujem:  Ako i dalje budete dirali u vjeronauku, a to znači da ćete poslije i u džamiju, i u medresu, i u naše ime, i u naše kuće i onda ćete početi određivati šta ćemo jesti, gdje ćemo biti, s kim ćemo govoriti, s kim ćemo se družiti...,  ako budete dirali u vjeronauku imat ćete ‘sarajevsko ljeto’ na ulicama Sarajeva, da znate! ...Isto kao što se protiv Mubaraka desilo ‘egipatsko proljeće’”, uzvikivao je, umilno kako samo on to zna, hodža strah, Mustafa Cerić, na “Danima mevluda i zikra”, u Blagaju, manifestaciji okončanoj u dvorištu nestvarno lijepe tekije (nedavno iznajmljene nekakvoj turističkoj agenciji na 32 godine i za mjesečnu rentu od 2.500 maraka!).

Ako se, dakle, zbog šale od šest riječi postaje četnik, šta li je onda čovjek koji je spreman javno i glasno reći da je bosanskim muslimanima do islama samo kada se i koliko mora. I još da su, pri tome, poglupi. A to je, pročitajte pažljivo još jednom citiranu izjavu, kazao Cerić. Možemo polako, važnu po važnu rečenicu, dvije... Koliko treba. Dio o porezu bi, možda, trebalo preskočiti: njega naime plaćaju svi, kako oni što im djeca idu na vjeronauku, tako i oni čija ne idu. 

“Ima da se uči vjeronauka u tim školama!”, rekao je Cerić. Je li, evo da se podsjetimo, igdje, ikada, ikome, ministar Suljagić rekao da se u osnovnim i srednjim školama u Kantonu Sarajevo neće učiti vjeronauka ili da se od septembra uvodi obavezni predmet – bezbožništvo? Koliko je poznato, a vala jeste, vjeronauk ostaje gdje je i bio: u školama kao izborni predmet i pohađat će ga ko god hoće. I, je li “ima da se uči vjeronauka u tim školama”? Ima.

“Ako i dalje budete dirali u vjeronauku, a to znači da ćete poslije i u džamiju, i u medresu, i u naše ime, i u naše kuće i onda ćete početi određivati šta ćemo jesti, gdje ćemo biti, s kim ćemo govoriti, s kim ćemo se družiti...”, rekao je, također, Cerić.

Reisu-l-ulema koji stvarno, ali stvarno, misli da bosanski muslimani, dok marksizam nije ustuknuo pred vjeronaukom, nisu išli u džamiju, nisu djecu slali u mektebe i medrese, jesu jeli svinjetinu i psovali boga zato što su u školama učili matematiku i biologiju, hemiju i engleski. Odnosno, zato što u đačkim knjižicama nije bilo petica iz vjeronauka. Pa će sada, kada nanovo nema petica, oni što su išli u džamiju, djecu slali u mektebe i medrese, nisu jeli svinjetinu i psovali boga, opet po starom. Što bi se lomili, konta Cerić, kada ih se od malih nogu uči da ocjena iz vjer(onauk)e nije presudna: ni na polugodištu, ni inače.  

“Ako budete dirali u vjeronauku imat ćete ‘sarajevsko ljeto’ na ulicama Sarajeva, da znate! Isto kao što se protiv Mubaraka desilo ‘egipatsko proljeće’”, zaprijetio je na kraju blagajskog monologa veliki muftija, ali nije objasnio na koji je dio proljeća tačno mislio. Onaj rani, kada su Egipćani, muslimani i hrišćani, rušili despotsku, korumpiranu, bahatu, besramno bogatu vlast koja im je dala pravo na vjeroispovjest i uzela svako drugo – svaka sličnost sa Cerićevim političkim favoritima je, naravno, namjerna – ili ovaj, trenutni, u kojem vojska čuva koptske crkve. Računa, valjda, da je jasno nama kao i njemu.

Dakle, pitanje za zaključnu ocjenu iz zdravorazumlja glasi: Ako je Boris Dežulović zbog vica proglašen četnikom, kako li će tek proći Mustafa efendija Cerić zato što je zaprijetio vjerskim ratom i još ustvrdio kako su bosanski muslimani licemjeri?

Mustafi efendiji Ceriću se, znamo, naučili iz iskustva, u današnjoj Bosni i Hercegovini neće desiti ništa. Chuck Norris Islamske zajednice još je uvijek pozicioniran tako da jedino on može sve: reći da je Radovan Karadžić za pet godina za islam u Bosni napravio više nego on, Cerić, za pedeset, Bošnjake nazivati Turcima, dijeliti ordenja, glumiti državnika, utjerivati u suru, potpisivati ateste za bošnjaštvo… I, kao neupitni autoritet, “oboriti Allaha iz vjeronauke”. Samo što to, za razliku od vica iz novina, uopće nije smiješno.

Svaku svoju reakciju na tekst možete poslati autoru na e-mail adresu: imamovic@radiosarajevo.ba