Radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba

Naš čovjek u SDA

24. 12. 2014. u 00:00:46

Shares: 0

„Zakon o pravima veoma široko postavlja prava, ali nijednom riječju ne pominje obaveze i odgovornost. Teorijski gledano, izabrani funkcioner, nakon što položi zakletvu, nije obavezan da se pojavi ni na jednoj sjednici parlamenta ili bilo kog odbora. Nema nikakvog mehanizma da ga sankcionira, da mu se oduzme barem topli obrok ili odvojeni život. Za četiri godine zastupnik uzme oko 200.000 KM i to je parlamentarni bingo, a neki nikada ne izađu za govornicu ili nikada ništa ne predlože. Tako je i u drugim parlamentima u BiH“, ovako je govorio Jasmin Duvnjak prije pet i pol godina.

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba 

Tada je u Parlamentu Federacije BiH predložio da se poslanicima ukine paušal, nadgradnja na plaću izmišljena, kako je lijepo objasnio, da se za dvije godine, a po osnovu ničega, skupi para za novu Škodu Oktaviju. Prijedlog je povukao nakon što su mu kolege objasnile da nije zadovoljio proceduru. A da jeste, oni bi, treba li uopće sumnjati, jednoglasno bili protiv.

„Parlamentarac ukidanje paušala posmatra kroz računicu da je to za dvije godine jedna nova Škoda Oktavija. I onda pitaju ko je taj Duvnjak da im otme tu novu Oktaviju“, kazao je za Nezavisne novine 2009. godine.

„U vremenu kada imamo dosta radnika koji nemaju nikakva primanja, dosta onih kojima po deceniju ili više nije uvezan radni staž, kada imamo dosta mladih bez posla, kada država grca u dugovima, ovako visoka naknada nakon prestanka javne funkcije je više od luksuza, čak se može okarakterisati političkim razvratom, nemoralom i vrhuncem političke neodgovornosti. Bio sam osam godina federalni poslanik i svako ko se bavi politikom i uživa razne privilegije, mora biti spreman da jednog dana dođe kraj mandata, i život ide dalje“, izjavio je Jasmin Duvnjak ovih dana.

On, Jasmin Duvnjak iz Zenice, dugogodišnji član SDA i zastupnik te stranke u raznim skupštinama, odbio je takozvani bijeli hljeb: jednogodišnju naknadu u iznosu od preko 30.000 maraka, koja mu pripada nakon isteka mandata. Ostali, mnogobrojni ostali, nisu. Nije im palo na pamet...

Da ima pite u konzervi i pravde na ovom svijetu, Jasminu Duvnjaku bi, ali jedinom, trebalo isplatiti 30.000 maraka, kao nagradu za upornost u uzaludnoj borbi da se deputati barem malo, milimetar, dva, približe stvarnosti. Od osam godina, koliko je proveo po skupštinskim salama, makar pet je tražio da se njemu i ostalima umanje privilegije. I niti jednom nije uspio. Jednako su ga, kao zadnju budalu, gledali politički protivnici i stranačke kolege. Oni kojima guzice nisu planule dok su u februaru gorjele zgrade kantonalnih vlasti, a trebale su – ne izgorjeti zgrade, već planuti guzice pojavama s primanjima za ništa. 

Tridesetšestogodišnjak koji je endemska pojava

Kao što znamo, pite u konzervi i pravde nema, pa Jasmin Duvnjak ne samo da neće jedini dobiti one pare, već mu i karijera ide nizbrdo: s federalnog je sišao na kantonalni nivo i naredne četiri godine će biti zastupnik u Skupštini Zeničko-dobojskog kantona. 

Ovaj tridesetšestogodišnjak endemska je pojava na našoj političkoj sceni, dio malobrojne, jedva žive zajednice svjesnih da nije ni moralno, a ni normalno, „u vremenu kada imamo dosta radnika koji nemaju nikakva primanja, dosta onih kojima po deceniju ili više nije uvezan radni staž, kada imamo dosta mladih bez posla, kada država grca u dugovima“, primati – ne zarađivati, to je druga stvar – pet, šest hiljada maraka mjesečno i, pri tome, nemati ama baš nikakvu obavezu, računajući i dolazak na sjednicu!

Poodavno je, i prije Duvnjaka, tuzlanski gradonačelnik Jasmin Imamović, istina u neformalnim razgovorima, predlagao promjenu načina plaćanja zastupnika, odnosno uvođenje satnice. Prema njegovom prijedlogu, satnica poslanika u, recimo, kantonalnom parlamentu, bila bi identična satnici tužioca ili sudije na istom nivou. Nije to ništa komplicirano: uzme se plaća sudije, podijeli s brojem radnih dana u mjesecu, pa se taj rezultat onda još dijeli s osam i dobije se iznos naknade za šezdeset minuta boravka u skupštinskoj sali ili nekom drugom, prikladnom mjestu, na kojem se glumi odlučivanje. Naravno, oni koji ne dođu da dignu ruke, se ne plaćaju. 

Da je Imamović uopće imao priliku predložiti navedeno u nekom parlamentu, prošao bi ili kao Duvnjak ili gore. Ako bi, da pojasnimo, i zadovoljio famoznu proceduru, njegove bi ideje bile, kao i imenjakove, „cinično ismijane od mnogih kolega“, kako stranačkih, tako i ostalih. Ne postoji ništa što zastupnike ujedinjuje kao odbrana privilegija. O svemu drugom se, je li, može raspravljati, dugo, jalovo, bez veze i bez obzira na posljedice, ali i o plaći, paušalu, toplom obroku, naknadi za odvojeni život, putnim troškovima, reprezentaciji i honorarima za rad po odborima i komisijama, e o tome se nema šta reći. Osim, naravno, ako se neko nije dosjetio pa predložio povećanje. Tada se kaže jasno, horsko – da!   

“Istini treba pogledati u oči, jasne političke volje zasad nema, ali se nadam da će slike februarskih protesta barem malo probuditi uspavanu savjest i odgovornost svih nosilaca javnih funkcija u Bosni i Hercegovini“, kaže Jasmin Duvnjak, a zna da priča u prazno, da „slike februarskih protesta“ neće „probuditi uspavanu savjest i odgovornost svih nosilaca javnih funkcija u Bosni i Hercegovini“. Ne može se ni uspavati, pa ni probuditi nešto čega nema. Drukčije rečeno, da ima savjesti i odgovornosti, ne bi bilo nove Oktavije za dvije godine ili 200.000 u parama za četiri, bez obzira na neučinkovitost.

Dakle, nikakve koristi od slika februarskih protesta. Jedina moguća korist se može izvući od njihovog ponavljanja. Bagra, očito, razumije samo jezik sile... 

Reakciju možete poslati autoru na e-mail: [email protected]radiosarajevo.ba.