Naopaki Bosanci naspram 'normalnog svijeta'

Piše: Vuk Bačanović

 

Još u junu prošle godine je Udruženje građana Tender objavilo rezultate istraživanja prema kojem se pola milijarde KM godišnje slijeva u privatne džepove zbog korupcije u javnim nabavkama u BiH „i to kroz nezakonite procedure javnih nabavki koje su naročito izražene u oblasti zdravstva“.

 

Pola milijarde je doista impozantna cifra. Radniku ili nekom drugovrsnom težaku, koji preživljava od prosječne bosanskohercegovačke nadnice u iznosu od 400 do 800 KM će, alanfordovski rečeno, najprije sinuti da nikada u životu nije vidio toliko novca na gomili. On će, naviknut da je „ja“ vladajuće klase i birokratije, na neki mističan način, i njegovo „ja“, prokleti vladajuće lopove, ali istovremeno zaključiti da smo mi jednostavno takav, „loš“, „pokvaren“ i „naopak“ narod, koji nije u stanju izabrati „poštene“ političare, koji će ga, potom, odvesti u „normalan svijet“.

 

No, da li postoji taj mitski topos zvani „normalan svijet“, kojem nas trebaju privesti mitska bića „sposobni i pošteni“ političari? Čaršijski se filozofi, uz pivu i mezu, sjetno prisjećaju blaženih vremena prezira prema Česima, Mađarima, Bugarima, Rumunima i drugim, navodno, nižerangiranim narodima bivšeg Istočnog bloka. Gdje smo bili mi, a gdje su oni sada?

 

Mi živimo u gotovo najkorumpiranijoj državi na svijetu, a oni su u mitskoj zemlji Evropi. Sada su bolji nego mi. Pa ipak, teško da „poštenje“ u skladu sa predatorsko-pljačkaškom tranzicijsko-ekonomskom logikom i, uopšte, logikom kapitalističkih proizvodnih odnosa, može biti vrlina koja krasi političare. Uz to, ni Češka, ni Mađarska, ni Bugarska, ni Rumunija, pa ni gospodari Evropske unije, Francuska i Njemačka, nisu pošteđeni korupcijskih skandala, a da pri tom ne govorimo o legaliziranim malverzacijama, kao što su bankarske špekulacije, zbog kojih su većini pripadnika „normalnih“ naroda srezani najosnovniji prihodi kao što su penzije i druga socijalna davanja. Bez ikakvih sustezanja možemo zaključiti da je korupcija „nasitno“, tj. korupcija na dnu, samo mali dio, odnosno refleksija planetarno legaliziranog kriminala krupne finansijske aristokratije.

 

Bosna i Hercegovina ne može biti izuzetak u pravilima ovog sistema. Ne negirajući destruktivne posljedice korupcije za sve nivoe društvenih odnosa, ne smijemo brkati uzroke i posljedice kada je sama pojava korupcije u pitanju. Razmjere korupcije u BiH nisu posljedica specijalne pokvarenosti i naopakosti njenih stanovnika, već globalnih ekonomskih politika, kreiranih u cilju okrupnjavanja kapitala u rukama malog broja ljudi.

 

Pola milijarde KM, koje je u BiH prožderala korupcija, ne iznosi niti 2 % bruto domaćeg proizvoda naše zemlje, dok neregulisano bankarsko tržište i nepravilna distribucija dohodaka svake godine znači desetine milijardi KM nerealiziranog dohotka, odnosno gotovo 50 % nezaposlenih i 50 % stanovništva na granici siromaštva. S obzirom da se mediji u BiH, u ovisnosti o utjecaju političkih stranaka ili vlasničkih odnosa na njihovu uređivačku politiku, u najvećoj mjeri bave razotkrivanjem korupcije u redovima političkih suparnika, srž problema ostaje uglavnom skriven od većine njenih građana.

 

Zanimljivo je, ali nimalo iznenađujuće, da je institucija koja najviše insistira na suzbijanju korupcije, a ne destruktivnih bankarskih oligopola, zapravo Svjetska banka. Radi se o istoj instituciji, koja je Tunis, zemlju u kojoj je duboka klasna raslojenost i nejednakost dovela do revolucije i rušenja jednog od najkorumpiranijih režima na svijetu, 2009. godine progasila svijetlim primjerom uspješne ekonomije i blagostanja. I ne samo to. U istom izvještaju stoji da se „ekonomije Bliskog Istoka i Sjeverne Afrike reformiraju impresivnom brzinom“, što bi mogla biti tačna procjena i za BiH kada bismo ekonomsku situaciju sagledavali kroz prizmu rekordnih profita bankarskih menadžera i „kontroverznih biznismena“ , a ne kroz podatke izvještaja UNDP-a, prema kojima obrok sa mesom može priuštiti samo 31 posto, novu odjeću 38,4 posto, zagrijavanje doma 13,6 posto stanovništva, a kulturne aktivnosti svega 21,9 posto stanovnika BiH.

 

Baš, kao i u Tunisu i Egiptu, ovakvo stanje nije prouzrokovala korupcija, već podređivanje ekonomskih interesa većine, ekonomskim interesima manjine. Minimalni zahtjevi stanovništva BiH svojim nadležnim parlamentima, prema tome, ne mogu biti zasnovani na uklanjanju korupcije kao posljedice, već njenih neposrednih uzroka.

 

Korupcija ne može biti suzbijena bez regulacije postojećih inostranih komercijalnih banaka, kojima bi se zabranilo zelenaštvo i otvaranja domaćih industrijsko-komercijalnih banaka, sa primarnim ciljem jačanja domaće proizvodnje i zapošljavanja. Tek onda bi se stvorili preduslovi za vraćanje idealima društvene jednakosti. U tu svrhu je neophodna i progresivna poreska politika, koja bi podrazumijevala ukidanje „poreza na sirotinju“, odnosno PDV-a, barem kada su u pitanju osnovne životne namirnice. Tu su i druge mjere koje bi podrazumijevale drastično oporezivanje bogatih članova društva: progresivna stopa poreza na dohodak (70 % na sve iznose iznad 100.000 KM godišnje), porez na kapitalnu dobit u iznosu 50 %, te progresivna porezna stopa na nezarađeni dohodak kao što su kamata, renta i profit.

 

Zabrinjavajuće je da i one političke snage u BiH, koje se predstavljaju lijevima, odnosno progresivnima i željnima da rade u korist većine njenih stanovnika, u svojoj platformi kao jedan od ekonomskih ciljeva navode „koordinirane aktivnosti i provođenje mjera na poboljšanju ranga BiH u izvještaju Doing Business Svjetske banke izvještaju i Izvještaju o konkurentnosti“. U praksi to zapravo znači sprovođenje kriterija prema kojima bi smo bili hvaljeni zbog „reformi“ i onda kada budemo dovedeni do stanja Tunisa. Ovakva strategija, dokazano, ne može imati nikakav drugi efekat do još veću klasnu raslojenost, još intenzivnije okrupnjavanje kapitala u rukama bogatih, koji, unatoč svemu, neće moći izdržati tržišnu utakmicu sa svjetskim gigantima, te će i sami biti progutani, pretvarajući tako, konačno, BiH u korporativni posjed.

 

Prema tome, plitka filozofija o specijaliziranosti naroda BiH za korupciju i njihovoj nedostojnosti da kao tobožnji lopovski varvari uđu u civilizirani svijet, zapravo je iskrivljena svijest o gangstersko-predatorskim pravilima samoga tog „svijeta“. Ona je, sama po sebi, čin autokolonizacije, koja je bila i ostala glavna kočnica Bosne i Hercegovine u razvoju jedinog istinskog demokratskog društva, onog zasnovanog na klasnoj jednakosti.