Najveća laž o Srebrenici

Radiosarajevo.ba
Najveća laž o Srebrenici


Piše: Emir Imamović

„Ministar Suljagić je iz Srebrenice i on je, koliko je meni poznato, preživio ličnu tragediju tamo, i sa pravom se može reći da je više nego nas dvojica svjestan šta se tada desilo u Srebrenici i šta je inače bio cilj agresora. Cilj je bio istrijebiti muslimanski narod sa ovih prostora, ne samo one koji vjeruju i mole se Bogu već i one koji samo nose muslimanso ime“, piše jedan od čitalaca, reagirajući na moj tekst Toliko od Suljagića, objavljen prošle sedmice na ovom istom mjestu.

Teza kako je „cilj bio istrijebiti muslimanski narod sa ovih prostora, ne samo one koji vjeruju i mole se Bogu već i one koji samo nose muslimanso ime“ se, međutim, provlači kao crvena nit kroz niz sličnih reakcija i osvrta na odluku ministra obrazovanja u Vladi kantona Sarajevo Emira Suljagića, prema kojoj ocjene iz izbornog – neobaveznog! – predmeta vjeronauka, više ne ulaze u prosjek učeničkog uspjeha.

Meni nije poznato ko je i kada tačno plasirao kolosalnu neistinu o tome da su Bošnjaci žrtve genocida samo zato jer su muslimani, odnosno zato što, kako kaže moj čitatelj, nose muslimanska imena. Nije, možda, više ni važno ime Barona Munchausena naše historije, ali važno jeste to što je laž već dovoljno puta ponovljena da je se danas doživljava kao – istinu.

Istina je, međutim, da je istrebljenje bosanskih Muslimana – što je početkom rata bilo zvanično ime današnjeg bošnjačkog naroda – započelo zbog, uslovno rečeno, velikog slova m, odnosno želje da se sva etnička prava, od vjerskih do političkih, konzumiraju u punom kapacitetu; dakle, legitimne želje da se po prvi puta u povijesti Bosne i Bošnjaka u njoj, donose kapitalne odluke o sebi. A baš takva je bila ona o nezavisnosti i suverenosti Bosne i Hercegovine, kao, naravno, jednakopravne države svih njenih naroda i građana.

Da su, dakle, Bošnjaci – preko svoje političke elite – pristali na prijedlog Slobodana Miloševića da BiH postane dio smanjene Jugoslavije, sa Srbijom i Crnom Gorom, genocida jednostavno ne bi bilo. Vremenom bi, međutim, veliko prešlo u malo m, djeca sa „muslimanskim imenima“ bi vojni rok služila u uniformi sa orlovima i ocilima, njihovi bi očevi sa istim oznakama na odorama išli na hrvatske frontove, sve kapitalne odluke o političkim i inim pravima bi se donosile u Beogradu, Alija Izetbegović bi bio novi Sejdo Bajramović, ikebana kojom velikosrpstvo maskira svoju prirodu, a položaj Bošnjaka u takvoj državi bi bio jednak, ako ne i gori, položaju kosovskih Albanaca u Srbiji u osamdesetim i devedesetim godinama prošlog vijeka.

Genocid nad Bošnjacima nije bio svrha sam sebi, već način osiguravanja okupiranih teritorija. Milošević, prosto, nije bio glup da ne zna kako bi ostavljanjem određenog broja politički svjesnih pripadnika bošnjačkog naroda – zato je, da ne gata, istrijebio prvo elitu, a zatim i  one koji bi je mogli zamijeniti - na vojno osvojenom teritoriju, stvorio uvjete za njihove pokušaje ostvarivanja svih, ali svih, nacionalnih prava, od onih o pohađanju vjeronauka do onih o izboru saziva parlamenta. Mali postotak spremnih na lojalnost, njemu, Miloševiću, pokazuje praksa, nije smetao.

Muslimani po vjeroispovijesti i velikosrbi po vojnom rasporedu, imali su, jednostavno kazano, mogućnost konzumiranja vjerskih prava do iznemoglosti. I, samim tim, određene obaveze: recimo, ratovanja protiv Bosne i Hercegovine. Ismet Đuherić i Nusret Dizdarević su, eto tako, komandovali Samostalnom muslimanskom jedinicom „Meša Selimović“, formiranom kraj Dervente, te zajedno sa svojim vojnicima „muslimanskih imena“ uredno izvršavali naređenja nadređenih i nikome od njih nije kama prešla preko vrata. Četnicima „vere Muhamedove“ u komšiluku, na krajnjem zapadu Bosne, fikreti, ramizi, sulejmani, muharemi... su salutirali oficirima srpskih vojski u Bosni i Hrvatskoj. Pripadnici Teritorijalne odbrane Autonomne pokrajine Zapadna Bosna, nisu, kako ono ide, istrijebljeni zato što se mole Allahu, niti zato što nose muslimanska imena.

Tvrditi da je vjerski identitet temeljna odrednica narodnosnog, uvreda je zdravom razumu, jer da je tako, pojednostavljeno do kraja, ateisti i agnostici ne bi pripadali nikome. Svoditi uzroke stradavanja Bošnjaka na vjeroispovijed, uvreda je za preko osam hiljada ubijenih u Srebrenici: poruka da su bili glupi k'o noć što su ginuli kako bi etnička prava ostvarili do kraja, umjesto da se zadovolje beskrajnom slobodom klanjanja, pristajući na gubitak pozicije političkog naroda u matičnoj državi i njeno utapanje u uvećanu Srbiju.

Pisac Miljenko Jergović je kazao, parafraziram, da se o Bosni zna sve što se mora znati, a oni koji ne znaju, njima pomoći nema. Među Bošnjacima je, ako je suditi po intenzitetu kritika i broju kritičara ministra Emira Suljagić, odnosno njihovoj mantri o uzrocima genocida, golem broj imunih na razum. Politička nezrelost nekog naroda, mjeri se, pored ostaloga, upornim zagovaranjem teza koje istom tom narodu oduzimaju političku povijest, a njegova prava reduciraju na vjerska, zagarantirana svakome ko se umjesto (i) svojom državom, zadovoljava isključivo „svojim“ bogom. Odnosno, onim što se može, kada se izgube sva druga prava, prakticirati i u koncentracionom logoru. U pauzama između batina.

Svaku svoju reakciju na tekst možete poslati autoru na e-mail adresu: imamovic@radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najnovije