Najbolja odluka u historiji BHRT-a

Piše: Emir Imamović

Bosanskohercegovačke patriote u zemlji i inostranstvu, na ortopediji i u zatvoru, u podstanarstvu i roditeljskom domu, očekuje strašan maj. Dobro, ne cijeli, ali od četranestog do osamnaestog maja naredne godine, svi kojima je BiH na srcu će imati problema sa srčanim tegobama. Polovinom petog mjeseca 2013, u bratskoj i prijateljskoj Švedskoj, u gradu Malmöu, održava se Eurosong, jedna velika, popularna, nadasve značajna manifestacija na kojoj, eto, neće učestvovati Bosna i Hercegovina. Iako smo poznati kao neko ko pjeva kad mu je najteže, zbog loše ekonomske situacije ćemo propustiti priliku da se još jednom predstavimo kao zemlja mega talenata, najboljih ambasadora, promotora prirodnih ljepota, sve u svemu, nekih čobana – budala.

Poslovodni odbor Bosanskohercegovačke radio televizije donio je prije nekoliko dana konačnu odluku da BiH neće učestvovati na Eurosongu ove godine i to je, odjednom, postao problem. Ali ne zato što je riječ o kratkotrajnoj pauzi, već zato što je Eurosong bez Bosne kao narod bez države. Ili, kako je to jednom rekao svećenik iz Goražda, don Anto Baković, kao govno na kiši.

Golema šteta

Zaista je šteta golema što preko sto miliona gledalaca – koliko navodno prati TV prenos Eurosonga – neće dogodine vidjeti predstavnike BiH, a još sedam, osam puta veća to što će enciklopedija ovdašnje gluposti ostati uskraćena za euforične istupe onih što u ime BHRT-a svake godine najavljuju najmanje pobjedu na Evroviziji i prateći spektakl koji ćemo onda kao mi organizirati. Istina, ne na piramidama u Visokom kako je bilo planirano dok se još džematile vjerovalo da obična bosanska brda nisu to, dakle obična bosanska brda, već dokaz da ime Faris vuče korijene iz riječi faraon, nego u Zetri ili nekom sličnom, adekvatnom objektu.

Od 1993. i prvog učešća BiH na Eurosongu, do posljednjeg na kojem nas je predstavljao bog sami zna ko i zašto, mi se napinjemo k'o vaške da negdje, u Bakuu ili Helsinkiju, Beogradu ili Ahtungu pored Duisburga, malo lijevo od Dihtunga, sasvim svejedno, ostavimo sjajan utisak, pariramo zemljama sa puno dužom tradicijom učešća, steknemo simpatije, predstavimo se u najboljem mogućem svjetlu i, općenito, bacimo pare nizašta. I to lijepe pare, daleko veće od onih sa kojima je BHRT učestvovala u produkciji, recimo, filma Grbavica, pobjednika Berlinalea.

Eurosong je, naime, turbo skupa zajebancija na kojoj je, u osnovi, jednako biti drugi ili dvadeset osmi. Pobjeda, naravno, donosi domaćinstvo, koje je jedinstvena prilika za... Za nešto garant jeste. Ah da, promociju države kao takve. Eno je Ukrajina procvjetala otkako je Ruslana u Istanbulu pokazala lijepe noge i čvrst stomak, mašući usput il' kosom il' svojom šaumom. Vi se, naravno, svega toga sjećate i znate o čemu govorim: sve i jedan Eurosong se, je li tako, pamti do u detalj.

Udar na državnost?

Ima nekoliko stotina hiljada načina da se isto toliko maraka od pretplate i sponzora potroši pametno, a ako je među njima, iz nekog bizarnog razloga, učešće na Eurosongu, onda je zadnje na listi. Sa tim se novcem, pored ostaloga, mogu sufinancirati filmovi, snimiti nekoliko TV drama po kojima je Televizija Sarajevo bila poznata i cijenjena, poslati reporterske ekipe u Izrael i Palestinu, Siriju i gdje treba, vratiti dio dugova, kupiti kakve opreme, podići kvaliteta dječijeg i obrazovnog programa, ama šta god: sve je pametnije od „ozbiljnih priprema naše ekipe za što bolji plasman“ na izboru za pjesmu Evrovizije.

Da nisu stupidne, bile bi samo patetične, reakcije dežurnih patriota na odluku menadžemnta BHRT-a. Onih što ih je neko slagao kako je učešće na Eurosongu kao stolica u Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda. Neće ovo jada od Bosne i Hercegovine biti ništa manje državom ako propustimo naredni Eurosong, kao što se ništa, ali baš ništa, nije mijenjalo kada bi se sa te manifestacije vraćali kao peti ili dvadeset osmi.

Poslovodnom odboru Bosanskohercegovačke radio televizije treba, dakle, dati punu podršku na jednoj od najrazumnijih odluka u historiji te medijske kuće, pa nakon čestitanja učiniti sve da je ponove dogodine. I tako dok je svijeta, vijeka i BHRT-a. Bez obzira na ekonomsku situaciju.

Eurosong je, naime, sve ono zbog čega se plaća pretplata medijima koji ne ubijaju ni etiku ni estetiku zarad rejtinga gledanosti ili privlačenja sponzora. Ili to po prirodi stvari ne bi trebali raditi. Ne znam, niti me zanima ko je, kada i zašto, smislio da javni emiteri trebaju saučestvovati u toj skupoj paradi jeftine muzike, u kojoj je, kao u domaćoj politici, kvalitet jedino što ne odlučuje o konačnom pobjedniku. Famozni javni emiteri, naime, postoje iz upravo suprotnih razloga: da edukuju publiku, podižu estetske i svake druge kriterije, nude sadržaje za koje na komercijalnim televizijama, žrtvama boga tržišta, nema prostora i vremena, da služe onom dijelu javnosti čije je mišljenje, jednostavno, relevantnije od stava onih što se živi pojedoše otkako Sulejmanu nešto nije dobro, a Hurem ne zna gdje goni.

Ima i ljubitelja pornića

Kada je jesenas Hrvatska televizija pokrenula svoj treći program, namijenjen isključivo nekomercijalnim, ali zato kvalitetnim sadržajima – od arhivskih dokumentaraca vlastite produkcije do filmova Takashi Miikea – vršitelj dužnosti glavnog urednika HTV-a, Dean Šoša, je ne upite o posljedicama očekivanog niskog procenta gledanosti, odgovorio rekavši kako u osnovnim školama ima daleko više djece koja ne vole matematiku, od onih što je vole, pa nikome ne pada na pamet da taj predmet ukine.

U Bosni još niko nije – ili nije dovoljno glasno? – rekao kako među onima što plaćaju pretplatu ima značajan broj ljubitelja Eursonga kao takvog, što je nesumnjivo tačno, samo što nije važno. Ima, naime, među onima što plaćaju pretplatu i ljubitelja pornića, ali nije poznato da je radi njih BHT u prime timeu emitirala filmove u kojima tete jedu čikama noge, a čike tetama – sve. Niti ih je sufinancirala.

U prevodu: time što se odjavila iz Eurosonga, BHRT je ispunila jednu od svojih i osnovnih funkcija javnog medija. Još da kažu kako neće biti ni prenosa...    

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba