Muke po imenu i prezimenu (I dio)

Piše: Rade Šerbedžija, odlomci iz još neobjavljene knjige 'Green Card'

- Mladi gospodine, ako želite uspjeti u ovome poslu, morat ćete promijeniti prezime - rekao mi je Sven Lasta dok sam s Nikom Kovačem, kao student prve godine glume, danima i večerima sjedio u bifeu Dramskog kazališta Gavella, i svojim ranim pitanjima o životnom izboru i glumačkom pozivu nejasno crtao prve obrise svoga “Portreta umjetnika iz mladosti”.

Sven Lasta je doista znao svladati nagonski otpore svoje prirode. Igrao je s Dujšinom, Vikom Podgorskom i bio je Gavellin đak. Govorio je da je Gavella, njih kao studente, znao vraćati i po trideset puta na pozornicu kako bi osjetili misterij izlaska na scenu.

Izlazak na pozornicu za glumca je završnica preobrazbe iz osobnosti u ulogu. Način hoda, izraz lica, najsitnija pojedinost u tom času pripada liku koji se igra. Privatnost je izbrisana.
Zapravo – potisnuta.

O dramskom miru Svena Laste
Glumac, znao sam i u to doba, sam sebi postavlja pitanja i traži krajnje odgovore. Sven je bio jedan od onih koji je tragao za modernijim, primjerenijim izrazom svom vremenu. Naravno, tražio je i samoga sebe. Od Ionescoa, Becketta, preko Krležinih drama, pa do antologijskog izvođenja “Umornih jahača” Ivice Ivanca u Dramskom kazalištu Gavella, pokazivao je ono što je naučio od Gavelle: dramski mir. Taj njegov “dramski mir” djelovao je sugestivno na nas mlade glumce.

Ipak, Sven je, nakon svih traganja u kazališnim institucijama, prosvjedno, razočaran u neke pristupe teatru, otišao u slobodnjake. Napustio je kazališne institucije gdje se često, nažalost, poetika ne razlikuje od birokratskog odrađivanja sezone.

Zvonimir Berković s pravom je jednom napisao: “Teško je pametnom na ovom svijetu, a pametnom glumcu najteže.” Svenova muka može stati i opravdati tu rečenicu. Koliko znam, Sven se kasnije okrenuo i filmu. Postiže, rješavajući se suvišnosti, osebujan filmski izraz. Ide ulogama u sukus stvari.
Pod stare dane počeo je i pjesme pisati.
 
Od Svena se tada, a i sve vrijeme poslije, učila glumačka jednostavnost. Misaonost. Introvertiranost. Njegovo baster- kitonovsko lice, uspijevalo je najmanjim pokretima, osvajati pažnju i na najvećim pozornicama. Kao glumac uspio je dosegnuti ono što svaki glumac, ulazeći u ulogu, neprestano želi: vladati svojim vremenima. Djetinjstvom i starošću svoga lika. To je ponajbolje pokazao kroz Beckettovu „Posljednju vrpcu“ gdje je igrao starca Krappa.
Igrao je sebe.

Ali i nas. I naše nikad i ni od koga sređene živote.

Ono nešto između nas
Još i danas pamtim scenu iz „Kaligule“, u kojoj sam ja igrao mladoga pjesnika Scipiona, a on mudroga Hereju.

Na kraju scene u kojoj se ta dva pjesnika i filozofa nadmeću svojim rečenicama, Hereja se okrene i uputi prema izlazu.
- Hereja!
Sven se zaustavi. Okrene se i pogleda me onim svojim pogledom ispod crno uokvirenih naočala. Na njegovom se licu ni jedan jedini mišić nije pomicao, a plave oči su me gotovo probijale svojom ledenom snagom.
- Da, Scipione?
- Pokušaj razumjeti...

Dugo me je gledao i uživao kako se u meni sve slama i kako se ja uvijek u tome času zacrvenim i ne mogavši izdržati silinu njegova pogleda, privatno nasmijem, skrivajući lice od publike.

Nakon nekoliko trenutaka, koji su za mene glumačkog početnika i žutokljunca trajali cijelu vječnost i u kojima sam osjećao grčeve u ramenima i treperenje u glasu, blago se nasmiješio i svojim dubokim, baršunastim glasom, gotovo prošaptao:
- Ne, Scipione.

Volio sam tu igru sa velikim glumcem, koju nitko osim nas dvojice nije ni zamjećivao, a kojom me je učio zanatu. Bile su to tako tanane i dragocjene nijanse koje je taj veliki kazališni majstor tako savršeno ispredao u svim svojim ulogama. Pa premda je u toj predstavi publiku, a i kritiku oduševljavao prodorni, gromoglasni Božidar Boban, koji je tih godina bio najveća zvijezda zagrebačkog kazališta (uostalom, zasluženo), ja sam u svoju malu ropotarnicu vještina radije skupljao lekcije Svena Laste.

Nastavlja se...