Mevlid, ili krik bića sa margine

Piše: Vuk Bačanović

Ako je religija – a, kada se uklone sve mistifikacije, drugog razumnog objašnjenja nema - krik ucviljenih bića, onda je religijski fanatizam krik onih najucviljenijih i najočajnijih. Krik sa margine, bilo lokalne, bilo globalne! Radi se o vrlo razornom kriku, bez obzira što ta razornost, u pravilu, nimalo koristi onima koji kriče, a ponajmanje ukida uzroke kričanja. Zapravo, takvi krici, kvalitetno kanalisani, koriste uzročnicima kričanja.

Mevlid Jašarević je biće margine. Iz onog svijeta na koji malograđanština, bilo konzervativna i pomodno religiozna, ili liberalna i hipsterski ateistička, gleda sa neskrivenim prezirom i gađenjem. To je onaj "drugi svijet", izvan granica mitskog svijeta fine gradske raje, poštenih i uglednih građana: svijet siromašnih goblina, bauka i gnomova u predgrađima, selima i drugim zabitima. Od tamo dolaze ljudi koji biznise vode drugačije, bez urbanoidne namazanosti. Oni nisu imali privilegiju postati angažovani vizionari koji plaču nad društvenim nepravdama, dok gomilaju bogatstvo na račun neprijavljenih i slabo plaćenih radnika. Oni nisu imali privilegiju jednom se rukom krstiti ili prebirati po tespihu pred kamerama, dok u drugoj drže kandžiju kojom bičuju gomilu robova, koju su prethodno ubijedili i da im nije tako loše.

Tamo odakle je Mevlid, nužda vas najprije natjera da svijet sagledate bez naočala marketinga, a potom da poludite. Rijetki su oni koje promjena sredine spasi takvoga usuda. Tako se, kao Mevlid, najprije udari na banku, kladionicu ili granap, a potom završi na vjerskim opijatima. Što je suočavanje sa realnošću "dna" veće, to je potreba za jačim opijatima intenzivnija. Što je neuspjeh na tržištu "dna" veći, to je tražnja za što striktnijim regulacijama jača. Propali nelegalni pljačkaš, odbačen od društva legalne pljačke koje ga je i proizvelo, želi se obračunati sa nepravdom u imaginarnom svijetu. Nije više samo siledžija, sada je i ludak. Nepostojeći oslonac u društvu zamijenit će imaginarno božansko biće i njegov instant recept za sreću, a nepostojeće prijatelje drugi poludjeli odbačenici. Sada su spremni da budu plijen, ili dominantnog ludaka u svojim redovima, ili dovoljno lukavog manipulatora, čijeg postojanja nisu ni svjesni.

Mnogo godina prije rođenja upropaštene generacije 80-tih, u koju se ubraja i Mevlid, tokom 50-tih godina prošloga stoljeća, američki državni sekretar John Foster Dulles je utrošio milijarde dolara finansirajući islamističke partije i grupacije širom islamskog svijeta, u svrhu stvaranja fronta protiv sve jačih radničkih ljevičarskih organizacija.

Štoviše, najgrozomornija mračnjačka satrapija na svijetu nakon Sjeverne Koreje i najveći izvoznik fundamentalističkih selefijskih ideologija – Saudijska Arabija – ostaje među najprovjerenijim imperijalističkim saveznicima u regionu i jedan od najvećih zagovarača vojne kampanje protiv Irana.

Nekako uoči odluke dvije „najciviliziranije“ zemlje na svijetu, SAD i Kanade da obustave finansiranje UNESCO-a, jer je u njega primljena Država Palestina, Mevlid je riješio izrešetati ambasadu najizdašnijih pokrovitelja svoje ludačke sekte. Nije bio ni svjestan da puca na ispostavu mašinerije koja mu je, još prije nego što je bio embrion, finansirala ispiranje mozga.

Ali, postao je Mevlid mnogo više. Za bošnjački sitnočaršijski nacionalizam, (čiji je inspirator Alija Izetbegović u svome krajnje priglupom spisu „Islamska deklaracija“, raspalu državu Pakistan, koja je cijeli svijet snabdijevala drogom kako bi se finansirao proamerički afganistanski džihad '70-tih, proglasio uzorom islamske države), on je, zbog svoga sandžačkog porijekla, „srbijanski terorista“. Za Milorada Dodika, koji je tog dana žrtve Donje Gradine sveo na reklamu za svog izraelskog šovenskog kolegu Libermana, Mevlid je model Bošnjaka, koji korespondira „vječnom Jevreju“ iz nacističke propagande. Za „ugrožene“ sarajevske Amerikance, on je samo još jedan od opravdanja imperijalističke politike. Za različite kategorije isprestravljenih malograđana, on je, u svakom slučaju, strašilo, koje će ih navesti da se žale na „lošu sigurnosnu situaciju u kantonu“, odnosno ojačavanje policijske represije nad sobom. Za ljude koji rade i žive od svoga rada i to im je jasno, Mevlid je, u svakom slučaju, golema nevolja. Em je sve štrajkove, pobune i protestne skupove potisnuo u drugi plan, em je postao glavnim argumentom svih neprijatelja štrajkova, pobuna i protesta. Mevlidovo glavno dostignuće je „razlog“ zbog čega su štrajkovi, pobune i protesti, ustvari, manje bitni u poređenju sa prijetnjom od Sandžaklija koji su islamistički Bošnjaci, odnosno islamistički Srbijanci, koji Bošnjaci, u ovom slučaju, nisu. Sve po potrebi.

U bilo kojoj od verzija, Mevlid je sve, a ne ono što jeste: žrtva suštine sistema, prekodirana da postane dželat u njegovoj službi: ucviljeno biće, koje ucviljuje sebi podjednake, posebno kada se njegovog lika, naknadno, domognu nacionalno zaštitarski mediji.

Pa ipak, ko je Mevlid dugoročno? U dugoročnom procesu osiromašenja, atomizacije društva, konzumerizma, vjerskog i nacionalističkog ludila, Mevlid smo, malo je reći, svi mi! Neko grozno ostvarenje parola sa nacionalističkih bilborda. Mevlidizacija nije ništa drugo do opijuma osiromašene razgnjevljene gomile. Razni Mevlidi su naši, multireligionizom cijepljeni, potencijalni potomci. Ako...