Ljevičarske bebe iz epruvete

Spašavanje ljevice u Bosni i Hercegovini je započelo! Članovi Predsjedništva Socijaldemokratske partije BiH su, nakon oko osamsto sati razgovora, odlučili da su se stekli uvjeti za vanredni Kongres te stranke i sada se samo čeka da se delegati okupe i... I onda će se nešto dogoditi. Valjda i navodno.

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

Uglavnom, pokazalo se kako su u SDP-u svjesni da je situacija teška i složena, s tendencijom daljeg usložnjavanja, da interesi pojedinaca ne smiju biti ispred onih zajedničkih, da je vrijeme za promjene i, u konačnici, ujedinjenje svih lijevih stranaka s jednom, najvećom, minus njen predsjednik Zlatko Lagumdžija. A on, predsjednik, krivac ali ne jedini za debakl na posljednjim izborima, je kazao: „Ne možete vi iz epruvete napraviti neku novu ljevičarsku firmu“.

Na početku filma Kuduz reditelja Ademira Kenovića, Abdulah Sidran, igrajući željezničara, kaže: „Može li se vidjeti nešto čega nema?“. U prijevodu na jezik ove teme, ta replika glasi: „Može li se spasiti nešto što ne postoji, pa onda i ujediniti?“. 

Dakle, to što ima, ne jedna, već više socijaldemokratskih stranaka u BiH, uopće ne znači kako postoji i značajna, istinska stranka ljevice u istoj toj BiH. Da, naravno, ima među našim socijaldemokratama, od SDP-a, preko DF-a, sve do onih šega stranaka nastalih kako je Lagumdžija degažirao nepoćudne, istinskih ljevičara, ali niti jedna od tih partija nije ljevičarska. Tako je u nas, slično je i drugdje, ali nije baš svuda isto. Eto, u recimo Španiji ili Sloveniji se pokazalo da se kraj živih socijaldemokrata ipak iz epruvete može napraviti nova ljevičarska firma, te da može uspjeti na opći užas takozvanog desnog i jednako takozvanog lijevog centra.

Univerzitetski profesor Pablo Iglesias je rođen 1978. godine u Madridu. Prije nego će ga evropska javnost upoznati kao lidera PODEMOS-a, bio je, kako se to kaže, aktivist, kritičar mainstream medija i koncepta pretvaranja novinarstva u uslužnu djelatnost. Četiri mjeseca, nikakav novac i isto toliko prostora u novinama i na televiziji je trebalo PODEMOS-u da u Španiji postane treća parlamentarna stranka po snazi – ne svugdje, ali recimo i u Madridu – i osvoji osam posto glasova, tek malo manje nego je u nas SDP dobio nedavno, jedne oktobarske nedjelje. PODEMOS je stvorio, pokrenuo, zapravo u njega ujedinio različite aktivističke grupe i pokrete, Pablo Iglesias, zagovarajući, uz ostalo, „pretvaranje društvene u političku većinu“ i protiveći se konceptu štednje u kojem najmanje krivi plaćaju najveći ceh, dok su stvarni krivci amnestirani zbog pripadnosti onome što naziva „političkom kastom“. 

 „Kolaps radničke klase u Europi i konverzija Kine u kapitalizam uzeli su nadu milijunskim masama, jer sve je bilo gotovo. Danas nemate nikakvih razlika između socijaldemokrata i konzervativaca, i jedni i drugi se potpuno slažu oko neoliberalnog kapitalizma, ne samo u Hrvatskoj, nego i u velikim državama poput Njemačke ili Britanije“, rekao je u prošlogodišnjem intervjuu za Slobodnu Dalmaciju, Tariq Ali, pakistanski i britanski pisac i aktivist. Street fighting man, kako su ga nazvali Rolling Stonesi, je još dodao: „Ključ je u politici. Moramo osvojiti politiku“. 

„Messi slovenske ljevice“, Luka Mesec, je to preveo u praksu. On ima dvadeset sedam, da dvadeset i sedam godina, predvodi Ujedinjenu ljevicu Slovenije i kaže: „Slovenci imaju dosta ponuđenog neoliberalnog kapitalizma za koji se zalažu sve ostale političke snage, od socijaldemokrata na lijevom centru do Nove Slovenije na desnici. U nama su birači prepoznali alternativu. I zato smo postigli vrlo dobar rezultat - šest mjesta u parlamentu“. 

Bebe iz epruvete, kao uostalom i Alexis Tsipras prije njih i u Grčkoj, su pokazali da se, ma šta Lagumdžija o tome mislio, može „napraviti neku novu ljevičarsku firmu“ i da je ona, uz krvav rad, osuđena na uspjeh zahvaljujući, prije svega, socijaldemokratskim strankama i socijaldemokratiji kao takvoj: potrošenom, neuspješnom konceptu čiji se sljedbenici od svojih političkih protivnika razlikuju... A razlikuju se već po nečemu, samo nije jasno po čemu. 

Naš SDP i njima slični, kao i svi sdp-ovi – ili kako se već zovu – po Evropi, odavno nisu ništa drugo nego spomenici ljutom neprijatelju. Majka neoliberalizma, bivša britanska premijerka Margaret Thatcher, jednom je rekla kako su novi laburisti njen najveći politički uspjeh. Mnogo godina kasnije, novi laburista, također bivši prvi ministar Velike Britanije, Tony Blair, je kazao kako su u otočkoj politici svi tačeristi, samo što se razlikuju u odnosu prema socijalnim pravima. Ubrzo se pokazalo da lijevi centar nije pao onoj stvari za uši samo u Britaniji, ali to Englezi, po običaju, znaju najbolje ispričati. Baš kao što ovi naši znaju „najbolje pogriješiti“, ali ne onako kako je govorio Marx – da svaka nova greška bude manja od prethodne – već, sasvim suprotno, tako da iza sebe ostave veću katastrofu od zatečene, praveći se usput da problemi za koje nisu sposobni naći rješenje, uopće ne postoje.

„Namjesto da jača svoje prisustvo u sredinama sa srpskom i hrvatskom većinom, SDP je kalkulantski i etnopolitičko-pragmatički mobilizirao uglavnom glasove na područjima gdje su Bošnjaci u većini čime je samo potvrdio hegemoniju nacionalističke politike u BiH. To politička snaga koja se diči nasljeđem ZAVNOBiH-a naprosto ne smije sebi dopustiti... SDP nije bio dorastao historijskoj misiji demontaže skandalozne, diskriminacijske nacionalističke matrice nego se s njom stopio zbog sitnog šićara kao što je ministarsko mjesto, članstvo u nekom upravnom odboru ili komisiji za neki tender. Žalosno i bijedno“, kaže profesor Asim Mujkić. I još nešto dodaje: „Historijski gledano, jedino je ljevica dala plauzibilan odgovor na pitanje kako se nositi s pluralnom zajednicom kakva je BiH. Nasuprot ljevičarskom stoji desni, nacionalistički pristup koji je buržujski jer nacionalizam i ideja nacionalne države ide naporedo s razvojem kapitalističkih proizvodnih odnosa. Nacionalna država, barem u ovom dijelu svijeta, podrazumijeva dominantnu, domaćinsku homogenu naciju i zanemarivu manjinu. 

Možemo reći da smo mi u Bosni žrtve tranzicije koja je nakon 1989. podrazumijevala dva simultana procesa – rekapitalizaciju i renacionalizaciju koje se preklapaju u novoformiranoj vladajućoj, buržujskoj klasi. Paralelno s tim imamo stav KPJ izrečen na Petoj zemaljskoj konferenciji 1940. - koji uvažava pluralitet i politički subjektivitet BiH, što je poslije potvrđeno na zasjedanju bosanskohercegovačkog revolucionarnog konventa u Mrkonjić Gradu. Bosna je definirana ne kao nacionalna država već kao dijalektička zajednica različitosti. Takav ustroj kasnije je ojačan samoupravljačkom praksom kao pokušajem grass-roots upravljanja širom političkom zajednicom uz puno uvažavanje najšireg društvenog pluraliteta. Unatoč uzurpacijama komunističke oligarhije moramo istaći da, empirijski govoreći, BiH u to vrijeme bilježi neviđeni progres i blagostanje. 

Mislim da jedino ljevica, uz obaveznu razornu kritiku prethodne prakse, može ponuditi plauzibilan model za BiH. Desničarske fantazme su odnijele isuviše mnogo života i u Drugom svjetskom ratu i u ratovima devedesetih da bi imale bilo kakav kredibilitet. Desničarska Bosna je naprosto neuspješna država koja počiva na zločinu, etničkom čišćenju, redukciji fundamentalnih prava i sloboda, diskriminaciji i, kako to Milošević reče, jedenju korenja. Zato je važno tragati za novom lijevom perspektivom, po mogućnosti bez ideološkog arbitriranja neke nove kompartije“.

Slovenski filozof Slavoj Žižek davno je socijaldemokratiju nazvao ikebanom parlamentarne demokratije koja, opet, nije ništa drugo nego ukras kapitalizma. Pomiješan sa nacionalizmom u Bosni i Hercegovini, on je, kapitalizam, u prah i pepeo pretvorio jednu, nekada pristojnu zajednicu, a generacije i generacije osudio na život u kojem nemaju male šanse, jer nemaju nikakve. Zato je važno, izuzetno važno, imati jaku ljevicu. E, da bi je bilo, treba, za početak, pustiti ove dupljake da se pojedu međusobno i da od svoje socijaldemokratije ni kosti ne ostave. 

Bolje nisu ni zaslužili.